Adolescenciju možemo zamisliti kao „putovanje u odraslu dob“ na kojem se mlada osoba u nastajanju susreće s nizom bioloških, psiholoških i socijalnih transformacija. Ovo razvojno razdoblje možemo gledati kao prijelaz iz dječje prema odrasloj životnoj dobi u kojem je teško pronaći ravnotežu između djetinjstva kojeg napuštamo i zrelosti prema kojoj idemo. Riječ je o složenoj „prijelaznoj“ fazi koja traje desetak godina, a uključuje suočavanje s izazovima napuštanja „sigurnosti djetinjstva“.
Upravo navedeno vrlo zorno oslikava delikatnost ovog razvojnog perioda i može poslužiti kao tumačenje zašto je baš ova razvojna faza visokorizična za pojavu raznih poteškoća mentalnog zdravlja (primjerice smetnje raspoloženja, zloporaba psihoaktivnih supstanci, poremećaji hranjenja, samoozljeđivanje i sl.)
Nalet promjena, bioloških i psiholoških, manifestira se kroz razne unutarnje borbe, ali i sukobe i borbe s okolinom, odbacivanje autoriteta, ispitivanje granica i roditeljske kontrole. S druge strane jača se osjećaj zajedništva i pripadanje u odnosu na vršnjake koji igraju centralnu ulogu u formiranju identiteta u ovoj dobi. Upravo zbog navedenog, okidači za narušavanje mentalnog zdravlja nerijetko proizlaze iz socijalnog: problemi vršnjačke dinamike, zadirkivanja, pritisci i očekivanja okoline, društvene mreže i mediji općenito.
Okosnica ove razvojne faze je stvaranje vlastita identiteta, uz što se paralelno javljaju ostali razvojni zadaci poput tjelesnog i spolnog sazrijevanja, svladavanja seksualnih i agresivnih impulsa i mnogi drugi. U sklopu razvoja identiteta i slike o sebi, razvija se i slika o svojem tijelu koja, s obzirom na velike razvojne promjene u tjelesnom izgledu, zauzima značajnu ulogu u samopoimanju te mnogim adolescentima tjelesni izgled postaje jedna od glavnih preokupacija. Stoga se globalno samopoštovanje u adolescenciji velikim dijelom temelji na slici tijela, a ukoliko je ona negativna, može doći do niza neugodnih osjećaja i vjerovanja o sebi. S obzirom na navedeno i ne čudi da se značajne smetnje u odnosu prema tijelu i hrani te prvi simptomi poremećaja hranjenja najčešće javljaju upravo u adolescenciji, i to između 14. i 18.godine života. U otprilike 4% slučajeva kod adolescenata se javlja anoreksija nervosa, dok se bulimija obično pojavljuje nešto kasnije, s punoljetnom dobi. Uz navedeno, često se javljaju i smetnje raspoloženja, anksioznost, teškoće učenja i ponašanja.
Trebamo se podsjetiti kako su mlade osobe u ovom razvojnom periodu posebno ranjive jer su razvojni izazovi koje trebaju savladati intenzivni, a tjelesna i spolna zrelost obično sazrijeva ranije od kognitivne i emocionalne zbog čega im nedostaje „alata“ i mehanizama za suočavanje i prihvaćanje svih promjena koje su iz zatekle nespremne. To znači da u suočavanju s izazovima koji su pred njima često trebaju podršku svoje okoline i „značajnih drugih“. Ipak, tu podršku najčešće neće tako lako i otvoreno tražiti, već će to velikim dijelom, posebice ukoliko se radi o smetnjama vezanim uz hranu i tijelo, za njih učiniti njihovi roditelji i članovi šire okoline koji uoče smetnje. Poticaj da potraže stručnu pomoć i započnu s tretmanom dio njih može doživjeti kao „kaznu“ i odraz nerazumijevanja okoline, a zbog čega će na tretman nevoljko pristati i suptilno ili otvoreno pružati otpor. Izrazito je važno da roditelji i ostali „značajni drugi“ iz adolescentove okoline imaju na umu upravo navedene specifičnosti ovog razvojnog stadija te pokažu strpljenje i razumijevanje za otpore na koje će možda naići. Stručnjak koji će raditi s adolescentom u potrebi za podrškom stavit će naglasak na formiranje dobrog odnosa povjerenja i razvijanje motivacije za dolascima iz koje će se naposljetku kreirati siguran prostor za adresiranje pitanja koja ih muče. Korak po korak!
Volonterka Petra Z.
Centar BEA
Literatura:
Dodig Čurković, K., i suradnici: Psihopatologija dječje i adolescentne dobi. Svijetla grada Osijek, 2013.
Erceg, I., Kuterovac Jagodić, G., (Ne)prijatelj u ogledalu: nezadovoljstvo tijelom i važnost slike tijela u adolescenciji. FF Open Press, 2023