Sve je započelo 2020. godine. Tada se sve u glavi promijenilo. Dogodio se preokret kojem se nikada nisam nadala, a još manje na način na koji mi se život od tog trena pa nadalje promijenio. Kroz svoje djetinjstvo nisam nešto previše razmišljala o svom tijelu. Bila sam poput većine ostale djece, fokus mi je bio na igri, druženju pa i škola mi je bila predstavljena kao prioritet od strane roditelja. Stalno sam se bavila nekom aktivnošću u slobodno vrijeme. Zapravo sam dobivala dosta komplimenata na svoj izgled; da sam visoka i vitka, da imam lijepe noge kao model, da sam ista mama... Iako bi mi uvijek bilo drago dobiti takav kompliment, i dalje nisam pretjerano razmišljala o svom izgledu.
No, vratimo se u 2020. godinu, kada je započeo prvi lockdown. Bila sam kod kuće, nisam se bavila s nekim posebnim aktivnostima i dobila sam koju kilu. Dok sam tako jednog dana pospremala sobu naišla sam u ormaru na svoju ljetnu robu i odlučila je isprobati da vidim što mi i dalje paše. Tada sam zadobila komentar koji mi je prodrmao cijeli svijet. “Mislim da si se malo udebljala”. Zastala sam. Pogledala sam se u ogledalo i u trenu se počela osjećati kao slon. Jesam li se udebljala? Ništa drugo nakon tog komentara nisam čula. Ostala sam stajati ispred ogledala ponavljajući si tu rečenici u glavi. To je jedino što sam u ogledalu od tog trena na dalje vidjela. No, ne samo u ogledalu, nego u svakoj reflektirajućoj površini i na svakoj fotografiji. Više se nisam osjećala ugodno u odjeći koja je otkrivala previše kože, počela sam nositi široku crnu odjeću koja bi prikrivala moju figuru. Stavila sam se na jedan jako rigorozan režim, uskraćivala si hranu, stalno vježbala, zapisivala što sam jela, kažnjavala samu sebe ako bih pojela više nego što sam “smjela”....
Moj život počeo se vrtjeti oko hrane. U svakom dijelu dana sam razmišljala o njoj. Više mi brige nisu bile hoću li na vrijeme naučiti gradivo za ispit, hoću li napraviti zadaću na vrijeme ili hoću li izaći s prijateljicom na kavu. Noćima bih bila budna i zadubljena u iste misli. U tom trenu mislila sam da će mi cijeli život tako izgledati. Došlo je do točke gdje je hrana počela utjecati na svaki aspekt moga života; često bih bila mrzovoljna, nisam imala energije za neke osnovne stvari zbog premalog unosa količine hrane i počela sam se pitati ima li takav život smisla.
Koji je smisao života? Hoću li cijeli život biti u ovakvoj mizeriji? Zašto moram ovo prolaziti? Jednog dana majka je razbila vagu jer sam se vagala svako jutro i počela je primjećivati da moje “nisam gladna” nije značilo prethodno zadovoljena potreba već izgladnjivanje.
Toga jutra probudila sam se u 6 ujutro i shvatila do koje granice sam ja izgladnjivala svoje tijelo. Probudila sam se s takvom gladi, popraćenom mučninom, glavoboljom i vrtoglavicom. Jedva sam se izvukla iz kreveta i dogegala do majke koja je u kuhinji pila kavu prije posla. “Ja moram nešto pojesti” – izustila sam i prije nego što sam uspjela pozdraviti majku za dobro jutro. Ona se odmah bacila na posao i počela pripremati sendvič. I dok sam ja tako jela, ponovno sam se bacila u razmišljanje.
A zašto si ja ovo radim? Što ja zapravo želim postići ovime? Prvotni cilj bio mi je dosegnuti neku “idealnu” brojku na vagi, a kada sam je dosegnula nisam stala nego sam htjela još. Zapravo sam shvatila da taj “idealni” broj ne postoji. Je li moje zdravlje vrijedno ovakve patnje? Imala sam tijelo koje je bilo savršeno zdravo i s kojim sam mogla raditi čudesa, a spala sam na to da sam se jedva dizala iz kreveta. Je li ta brojka na vagi toliko bitna i otkuda njoj pravo da određuje kako ću se ja osjećati?
Moj život je puno vrjedniji od toga. Počela sam cijeniti sebe. Odlučila sam se na promjenu. Usmjerila sam se na svoje zdravlje i po prvi put počela slušati svoje tijelo. Davala sam mu onoliko hrane koliko me ono tražilo, a zauzvrat dobila sam energiju. Ponovno sam se počela baviti stvarima koje me usrećuju. Između ostalog, kroz period oporavka pronašla sam novu ljubav- ples. Kada sam se počela baviti plesom shvatila sam koliko mi je ta energija bitna i da bez nje ne bih mogla raditi i pola stvari koje sada mogu.
Također sam priznala majci sve svoje misli i tegobe. Ne mogu točno reći kako se ona nakon toga osjećala, nikada je nisam pitala, a ona sama nije imala potrebu reći mi. No, ono što znam je da mi je postala velika, ako ne i najveća podrška kroz cijeli proces oporavka. Jednu večer dovela me u kuhinju i pred mene stavila papir i olovku. “Sve svoje misli napiši na ovaj papir. Ja to neću čitati, samo ćeš ti znati što je na njemu pisalo.”- rekla mi je. Upravo to sam i napravila. Sve negativne misli složila sam na tom papiru. Nakon toga skupa smo ga zapalile i mogu reći da sam i u doslovnom i u figurativnom smislu te misli pustila. Od tog dana na dalje, nastavila sam se fokusirati na svoj oporavak, radeći stvari koje me usrećuju. Shvatila sam da je brojka na vagi prolazna i promjenjiva i da ništa ne može zamijeniti zdravo tijelo. Prihvatila sam taj dio sebe koji je bio povrijeđen i u patnji. Iz njega sam isto dosta naučila. I tako dolazimo do današnjeg dana, sretnija nego ikada. Povrh svega zadovoljna i ponosna.
Ako se vi ili netko koga znate bori s poremećajem u hranjenju, nemojte šutjeti. Pustite svoj glas i verbalizirajte problem jer nekad je baš to ono što je potrebno da se napravi prvi korak prema oporavku.
Anonimna
(podaci o autorici poznati Centru BEA)
