Volonteri pišu
KRONIČNO
( * po definiciji dugotrajno, neprekidno, stalno)
-Boli me!!
-Odmori!!
Gdje? Kako?
Gdje da pobjegnem?
Gdje da se sakrijem od svoje boli?
Ne možeš izaći iz sebe.
Moja bol ide sa mnom u krevet
Spava mi na jastuku ;
Grli svojim čeličnim rukama
I ne pušta.
Plazi mi po kostima,
Zlokobno škripi u zglobovima,
Grči se u mojim mišićima,
Furiozno juri mojim žilama,
Maestralno prebire po mojim tetivama
Kao da su nekakav
monstruozan instrument.
Emocije nas usmjeravaju, pomažu nam u odlukama i olakšavaju odnose s drugima. Ipak, mogu i otežati život, osobito kad su pogrešnog intenziteta ili trajanja za situaciju u kojoj se nalazimo. Tada nam treba samoregulacija emocija, sposobnost da emocijama upravljamo umjesto da one upravljaju nama.Samoregulacija ne znači negirati emociju ili pobjeći od nje. Počinje prepoznavanjem i prihvaćanjem onoga što osjećamo, u mislima i u tijelu. Zatim svjesno mijenjamo intenzitet emocije i biramo kako ćemo reagirati. Možemo zamisliti da smo gledatelj u kazalištu, a emocije glumci na pozornici.
Oporavak zato nije izgledao kao svečana odluka da od ponedjeljka više nikada neću napraviti isto, jer takvih sam ponedjeljaka potrošila dovoljno za nekoliko života. Izgledao je i kao pomalo apsurdan povratak u školsku klupu, samo što je udžbenik bio moj živčani sustav, a ispitna pitanja ona na koja prije nisam znala odgovoriti. Trebala sam najprije racionalno razumjeti što je tuga, zatim prepoznati da je osjećam, onda saznati što ona meni znači, a tek naposljetku ostati uz nju kad mi se učini da će me progutati.
... Jer bulimija je funkcionirala. To je njezin najokrutniji dio i razlog zbog kojeg mi nijedna priča o bolesti koja je prikazuje isključivo kao niz pogrešnih odluka nikad nije bila uvjerljiva. Kada bih počela jesti, ne običan obrok nego prejedanje koje je imalo vlastitu logiku i trajanje, sjedila bih pred televizorom, gledala seriju, film, bilo što, i došla do gotovo blaženog tupila.