Jeste li se ikada zapitali, biste li se toliko uspoređivali s drugima da nema društvenih mreža? Koliko ste puta obukli odjeću, a zatim se presvukli jer ste mislili da se nekome neće svidjeti, bilo uživo ili na fotki koju ćete objaviti?
Mislim da je sasvim normalno da imamo želju svidjeti se drugima i biti prihvaćeni. No, problem nastaje kada tuđa mišljenja počnu previše utjecati na to kako doživljavamo sebe. Primjerice pazimo što ćemo obući kako bi drugima bili privlačniji, trudimo se stalno biti produktivni i ambiciozni, ne želimo propustiti određene događaje jer želimo imati zanimljiv život kao i ostali. Na društvenim mrežama pratimo koliko smo lajkova i komentara dobili i možda na kraju budemo nezadovoljni kada taj broj nije izuzetno velik.
Nekada bi se trebali zapitati radimo li neke stvari zato što zaista želimo ili zato što to drugi očekuju od nas, a mi im se želimo svidjeti? Sama se mogu sjetiti koliko sam puta nakon razgovora s nekim razmišljala jesam li rekla nešto pogrešno, je li nešto bilo “cringe“ i jesam li možda nešto trebala reći na drugačiji način. Koliko puta ste razmišljali o određenim situacijama u glavi i analizirali svaku vašu rečenicu, postupak i slično?
U takvim trenutcima naša reakcija nije reakcija na ono što se zaista dogodilo, već na našu pretpostavku što mi mislilo da drugi misle o nama i kako nas drugi vide. No, istina je da mi zapravo ne možemo znati što se drugima događa u glavi.
Mislim da je potreba da se svidimo drugima postala veća zbog društvenih mreža. Stalno smo okruženi “savršenim“ životima drugih ljudi zbog čeka mislimo da ono što mi radimo nije dovoljno. Gledamo fotografije žena bez celulita i strija, zategnutih tijela na egzotičnim putovanjima ili fotografije na kojima su ljudi produktivni i uvijek motivirani za rad bez odustajanja. I onda u takvom okruženju pomislimo da ne izgledamo dobro, ne radimo dovoljno ili ne uživamo dovoljno u životu. Ne razmišljamo o tome da je ono što vidimo na društvenim mrežama samo dio nečijeg života, a ostatak mi ne znamo. A možda to zapravo niti nije nečiji stvarni život, nego „priča“ koju prodaje drugima.
Također, ako stalno pokušavamo biti posebni u tuđim očima živimo li onda kako mi zaista želimo? Umjesto toga ako želimo biti posebni u tuđim očima pokušajmo ostaviti pozitivan dojam na druge. Budimo pažljivi prema drugima, obraćajmo pažnju na naše ponašanje prema drugima. Potrudimo se da drugima bude ugodno i lijepo pored nas i na taj ćemo način biti posebni u tuđim očima.
Mia Findrik,
Volonterka Centra BEA
