Ljudi su stalni procjenjivači svoje okoline. Imaju potrebu razumjeti stvari koje se događaju u njihovoj okolini te ih stoga ne promatraju pasivno već im aktivno pridaju značenje. Pozitivno ili negativno prosuđivanje okoline u socijalnoj se psihologija naziva stav. Kada negativne prosudbe o drugima temeljimo na nekoj karakteristici koje tu osobu razlikuje od pripadnika drugih skupina, onda govorimo o stigmatizirajućem stavu.

Moja priča započela je kad sam imala samo 13 godina. Kad razmislim o svom djetinjstvu, svom životu prije poremećaja hranjenja, ne mogu reći da sam bila nesretna, ali isto tako ne mogu reći ni da sam bila sretna. Odrasla sam u obitelji u kojoj sam imala sve što mi je bilo potrebno, barem u materijalnom smislu. Sjećam se da su moji roditelji imali hladan odnos i ne mogu reći da sam ikad u toj dobi dobila dojam što zapravo jest ljubav i bliskost. Nije da me nisu voljeli, daleko od toga, ali bili su suzdržani u pokazivanju te ljubavi i bili su strogi.

Kraj kolovoza 2019: edukacija za stručne suradnike u školama i ustanovama javnog zdravstva- prevencija poremećaja hranjenja.

Centar za poremećaje hranjenja BEA počinje zaprimati prijave za edukaciju za stručne suradnike u školama (psihologe, pedagoge, socijalne pedagoge), profesore te djelatnike javnozdravstvenih ustanova koji žele provoditi program prevencije poremećaja hranjenja.

Moja priča počinje od djetinjstva, odnosno puberteta. Imala sam 13 godina. Stala sam pred ogledalo i zaključila da sam predebela. Nema veze što sam bila pothranjena, ja to nisam vidjela. Sebi sam bila prevelika. Svaki put kad bih se pogledala, osjetila bih gađenje. A imala sam samo 13 godina..

Što je slika o sebi? Je li to pogled u ogledalo? Možda je to lijepi kompliment koji smo dobili od bliske osobe ili poznanika? Lijepi komentar koji smo uputili sami sebi kada smo prošli pored izloga trgovine? Ili možda samo još jedan od pojmova kojeg baš i ne razumijemo?

Slika o sebi je način na koji mi vidimo sami sebe. Kada govorimo o vrednovanju slike o sebi, o tome koliko se cjelukupno „lajkamo“ ili ne, onda govorimo o saomopoštovanju.

„Zašto jednostavno ne jedeš više?“, pitanje je koje osobe s anoreksijom mogu često čuti, a ono je odraz nerazumijevanja ovog poremećaja. Korijen problema kod poremećaja hranjenja nije sama hrana ili težina. Problem je puno dublji i povezan je sa psihološkim procesima, na poseban način s emocionalnom regulacijom. Emocionalna regulacija je, jednostavnim riječima, sposobnost upravljanja vlastitim emocijama.