Emocije nas usmjeravaju, pomažu nam u odlukama i olakšavaju odnose s drugima. Ipak, mogu i otežati život, osobito kad su pogrešnog intenziteta ili trajanja za situaciju u kojoj se nalazimo. Tada nam treba samoregulacija emocija, sposobnost da emocijama upravljamo umjesto da one upravljaju nama.Samoregulacija ne znači negirati emociju ili pobjeći od nje. Počinje prepoznavanjem i prihvaćanjem onoga što osjećamo, u mislima i u tijelu. Zatim svjesno mijenjamo intenzitet emocije i biramo kako ćemo reagirati. Možemo zamisliti da smo gledatelj u kazalištu, a emocije glumci na pozornici. Slušamo što nam poručuju, ali ne ulazimo u predstavu. Sve su emocije jednako važne i svaka ima svoju ulogu, pa cilj nije tjerati neugodne emocije niti se grčevito držati ugodnih.Emocionalna disregulacija znači da osoba teško upravlja emocijama. Uobičajena situacija koja bi druge uzrujala u nje može izazvati očaj, a smirivanje traje dugo. Okolina takve osobe često olako proglasi „dramatičnima”, što stanje samo pogoršava. Savjeti poput „samo duboko diši” obično ne pomažu. Najčešći uzrok o kojem istraživanja govore jest trauma iz djetinjstva. Ranjivost je izraženija u stanju boli, neispavanosti i stresa.
Što pomaže?
- Opuštanje mišića lica, jer tijelo često reagira prije nas (stisnuti zubi u ljutnji).
- Svjesno disanje, koje tijelo može vratiti u mirnije stanje.
- Vizualizacija ugodnih slika i sjećanja.
- Razgovor sa sobom, najbolje naglas.
- Pisanje dnevnika, postavljanje zdravih granica i izražavanje vlastitih potreba.
- Umjerena tjelesna aktivnost, koja pomaže da se emocionalni naboj izbaci iz tijela.
- Podržavajući odnosi, jer se emocijama lakše upravlja u sigurnoj okolini.
Rad na sebi ne mora biti usamljenički. Psihoterapija je učinkovita, a ponekad u razdobljima velikog emocionalnog disbalansa mogu pomoći i lijekovi. Tražiti pomoć nije sramota. Dio dobre samoregulacije jest znati kada se i kome obratiti.
Samoregulacija je složena vještina, ali se može naučiti. Donosi kvalitetnije odnose, bolju komunikaciju i dublju povezanost sa samim sobom.
Lora Živolić, mag. psych.
volonterka Centra BEA
