FOMO
Akronim FOMO je sastavljen od engleske fraze „Fear of missing out“, odnosno prevedeno na hrvatski označava strah od propuštanja. U psihologiji strah od propuštanja opisuje stanje uznemirenosti koje osjećamo jer mislimo da propuštamo neku priliku, iskustvo ili događaj koji nam je privlačan, a nismo u mogućnosti proživjeti ga. Strah od propuštanja u kombinaciji s uspoređivanjem s drugim ljudima koji su u mogućnosti imati, kupiti ili raditi nešto što mi želimo dovodi do stanja neugode i ožalošćenosti.
Kako društvene mreže povećavaju već postojeći utjecaj straha od propuštanja? Pošto nam je mobitel postao dio svakodnevice kao i korištenje društvenih mreža, svakodnevno imamo pristup tuđim životima. Pratimo što rade naši prijatelji, poznanici, poznate osobe ili takozvani influenseri. „Zadaća“ korištenja društvenih mreža je pokazati najbolje i najljepše trenutke svog života drugima. Stalno gledajući tuđe provode i uspjehe postajemo zavidni i željni onoga što oni imaju. Na primjer moje društvo je vani, a ja zbog učenja nisam mogla izaći s njima. Učim za stolom i stalno mi ruka bježi k mobitelu da provjerim što rade i gdje su popraćeno s mislima kao „Baš se dobro zabavljaju bez mene, da sam barem ja sad mogla biti tamo“ i slično. Time se uznemiravam i ne mogu biti dovoljno koncentrirana na zadatak koji obavljam. Ponekad je teško izabrati što raditi i koji priliku iskoristiti kada nam je sve podjednako važno.
Strah od propuštanja popraćen je nizom negativnih emocija koje narušavaju mentalnu dobrobit i stoga je potrebno poduzeti određene korake kako bismo promijenili način razmišljanja.
Ono što najčešće spontano radimo jest da smo usredotočeni na sve ono što nemamo, što smo propustili ili kojim aspektom života smo nezadovoljni. Osjećamo se kao da zaostajemo za vršnjacima i da nam život bježi iz ruku. Mislimo kako je „trava uvijek zelenija“ u tuđem dvorištu: uvijek je bolje tamo gdje nisam ja.
Ono što pomaže jest pronaći stvari s kojima smo zadovoljni i ipak biti zahvalni na ono što imamo i što smo već proživjeli. Također, trebamo biti svjesni kako ne možemo imati sve. Ako učim- ne mogu biti vani. Ali isto tako, ako sam vani, neću učiti i onda neću ostvariti svoje profesionalne ciljeve koji su mi važni. Vrijeme, naša pažnja i naši resursi su ograničeni. Ne možemo imati sve i biti sve.
Odrastanje nije uvijek lako, zar ne?
Sara Deković,
Volonterka Centra BEA
