Osobni zapis o bulimiji, osjećajima i oporavku
Nona je sajlom odštopavala tuš-kabinu. Začepili su je komadići bifteka koje sam izrigala. Kad su počeli plutati, mama, nona i ja gledale smo ih u mutnoj vodi. Tri generacije žena nad ostacima jednog obroka i problemom za koji više nijedna nije mogla reći da ga nema.
Nona je gurala sajlu sve dubje. Mama je gledala. Ja sam znala kako je meso tamo dospjelo. Nitko me nije morao ništa pitati.
Biftek je bio raw. Ne medium rare, nego baš raw, i pohvale chefu, krvav, sa sredinom koja je još bila gotovo plava, baš kako treba ako već čovjek ima toliko istančano nepce da mu ni dvadesetak godina povraćanja ne uspije pokvariti gastronomske kriterije. A sada je taj isti biftek plutao među vlasima od tko zna čijeg tuširanja, u ostacima gela Felce Azzurra, u onoj vodi u kojoj se miješalo sve što se normalan čovjek trudi isprati sa sebe: meso, kosa, miris čistoće i ono što nikakva čistoća ne može oprati. Eto ti fine dining. Eto ti higijene. Eto ti moje bulimije u jednom kadru.
Zanimljivo je, kad danas razmišljam o svim tim godinama, o barem dva desetljeća u kojima sam pojela pa povratila nezamislive količine hrane, da mi nije ni na trenutak bilo svejedno kakvu hranu jedem. Gustatorne papile morale su biti zadovoljne, nepce se nije odricalo luksuza, a roditeljski input da ono što je na tanjuru mora biti kvalitetno očito se u meni primio puno čvršće od bilo kakve svijesti o tome što radim sa sobom. Mogla sam vlastito tijelo tretirati kao mjesto zločina, ali biftek, molim lijepo, nije smio biti prepečen. U takvim kontradikcijama bolest je stanovala sasvim udobno.
Nije bilo velikoga obiteljskog razgovora, one filmske scene u kojoj tri žene u isto vrijeme izgovore istinu i onda se zagrle, niti glazbe koja bi gledatelju signalizirala da se upravo dogodio preokret. Bilo je samo mesa koje je isplivalo iz odvoda i mene koja sam u toj sramoti stajala nekako odsutna, kao da je tijelo obavilo sav posao, a mene ostavilo nekoliko metara dalje. Često sam imala stanja depersonalizacije i derealizacije; nije mi bio nepoznat osjećaj da gledam svoj život kroz staklo, kao loše režiran film u kojem imam glavnu ulogu, a ne znam ni zašto sam prihvatila scenarij. Ne znam što su tada osjećale nona i mama. Ne mogu im to naknadno pripisati. Znam da sam ja bila tamo, fizički, i istodobno kao da nisam bila kod kuće.
Postoje one knjige: Petsto mjesta koja morate vidjeti prije nego što umrete, petsto hotela u kojima morate prespavati, tisuću restorana koje trebate posjetiti. Ja bih mogla napisati vodič kroz zahode u kojima sam povraćala, s poglavljima po državama (Francuska i Italija imaju iznimno slab pritisak vode u javnim toaletima), gradovima, javnim i privatnim toaletima, s ocjenama dostupnosti, privatnosti i akustike, jer neka od mjesta koja sam posjetila ne pamtim po umjetnosti, ljudima, arhitekturi ni krajoliku, nego po tome što sam ondje pokušavala izbaciti iz sebe. To je dosta brutalan turistički vodič. I vjerojatno jedini u kojem bi se za svaku preporuku moglo reći: nemojte ići mojim stopama.
Mina Adler,
volonterka Centra BEA
