Otkako znam za sebe znam i za riječ bucmasta. Još od malena sam voljela jesti; slatko, slano čak i zdrava jela. Ja to nisam smatrala problemom, ni ti sam imala zdravstveni problem, uvijek su to bile samo dvije tri kile viška. Tih nekoliko kila bi se vjerojatno izjednačilo u odrastanju. Problem je nastao kada su to drugi oko mene počeli primjećivati. Već negdje oko osme godine sam postala svjesna svog tijela i izgleda i pokušavala sam ga promijeniti, odnosno učinite se manjom.
Nedavno kada sam pospremala svoju staru sobu sam pronašla svoj stari dnevnik. Kada sam ja odrastala dnevnici su bili hit i u njemu sam pisala svoje uspomene, što me mučilo, što sam radila koji dan i slično. Naišla sam na stranicu gdje sam zapisivala svoje mjere i težinu i plan mršavljenja. Mislim da sam imala 10 ili 11 godina. To me toliko rastužilo jer ne mogu sada zamisliti koliko sam bila mala i samo dijete i mršavljenje mi ne bi trebalo biti ni na kraj pameti. Već u tim godinama sam iskusila komentare vršnjaka gdje su me vrijeđali na temelju moje debljine.
Pogledam stare slike i nije mi uopće jasno kako sam mogla pomisliti da sam debela. Ti komentari mi i dan danas ponekad kruže po glavi. Strašno mi je koliko je naše društvo fokusirano na izgled i ljepote da čak ni mala djeca nisu izostavljena iz standarda ljepote. Nikad nisam veći problem sa ishranom, u smislu da je moje fizičko zdravlje bilo ugroženo, ali mi je sve to predstavljalo mentalni teret.
Prolazila sam kroz faze kada ne bi htjela izaći van i družiti se jer sam se osjećala predebelo. Žao mi je koliko rođendana ljeti sam propustila jer me bilo sramota kako izgledam u kupaćem kostimu pored drugih cura.
Posebno mi je bilo teško u doba korone. Svi smo bili zatvoreni u svojim domovima i tada se na društvenim mrežama počeo širiti termin „glow up“ i snimci treninga s kojim ću u dva tjedna smršavjeti 10 kilograma. Naravno ja kao adolescent u četrnaestoj godini sam u to povjerovala. Uz to i rigorozni program ishrane uspjela sam smršaviti ali to je bilo toliko brzo, da se su kilogrami još brže i vratili. To je pokrenulo začarani krug prejedanja i izgladnjivanja. Ono što mi najviše smeta je koliko sam lijepih komentara dobila od prijatelja i obitelji kada sam smršavila, a psihički nikada nisam bila gore. Već kasnije kada sam imala 17, 18 godina razvila sam zdravije navike i polako se odmakla od načina razmišljanja gdje mi je jedini cilj biti mršavija.
Ja sam imala sreće što se moje navike nisu razvile u problem koji bi me pratio cijeli život. Ali nažalost vidjela sam slučajeve u svojoj okolini koji nisu bili spriječeni na vrijeme. Danas i dalje imam višak kilograma i dalje sam „bucka“, ali sam naučila da mi je moje zdravlje najbitnije. Iako nisam i dalje potpuno „zdrava“, imam periode kada mi moj izgled okupira misli i često automatski znam koliko koja hrana ima kalorija- naučila sam se nositi s tim i ne dozvoliti da pokrenem taj krug ponovno.
Moj izgled će se s godinama promijeniti i moram naučiti biti u redu s tim. Jer smatram da je mnogo lakše riješiti nekoliko kilograma koji su višak nego problem mentalnog zdravlja.
Anonimna volonterka Centra BEA
(identitet poznat adminu)
