Poremećaji u hranjenju često se u javnosti povezuju isključivo sa ženama, iako istraživanja pokazuju da veliki broj muškaraca također prolazi kroz teške borbe s hranom, slikom tijela i samopouzdanjem. Stereotipi i društvene norme često sprječavaju muškarce da potraže pomoć, što problem čini još ozbiljnijim i dugotrajnijim.
Koji sve poremećaji hranjenja postoje? Poremećaji hranjenja obuhvaćaju različita stanja, uključujući: anoreksiju, bulimiju, binge eating (prejedanje), ortoreksiju i bigoreksiju (tzv. “mišićna dismorfija”, posebno česta kod muškaraca)
Kod muškaraca se poremećaji hranjenja manifestiraju drugačije nego kod žena. Fokus je češće na povećanju mišićne mase, postizanju “idealnog” tijela ili rigidnim pravilima prehrane usmjerenim na fitness. To ponekad dovodi do pretjeranog vježbanja, restriktivne prehrane ili čak uzimanja opasnih suplementa i steroida. Muškarci rjeđe pričaju o ovakvim problemima iz više razloga; ne žele biti percipirani slabima s obzirom na to da se takvi problemi smatraju „ženskim“, strahuju od ismijavanja ili nerazumijevanja, imaju manjak edukacije o tome kako se ti poremećaji manifestiraju i imaju konstantan društveni pritisak da moraju biti jaki i da ne smiju pokazivati svoje emocije. Bitno je naglasiti da su emocije skroz normalna stvar i da smo svi rođeni s njima. Smatram da bi se više trebalo javno govoriti o ovakvim temama jer su od velike važnosti i kad se zanemaruju imaju svoje posljedice. Ako se ne liječe, poremećaji mogu dovesti do: ozbiljnih zdravstvenih komplikacija, depresije i anksioznosti, društvene izolacije, hormonalnih poremećaja i narušene kvalitete života.
Imala sam iskustva u provođenju muških radionica na temu „Pravi muškarac = pravi ja“ i katkad bih se znala iznenaditi s odgovorima koje bih dobivala na neke od popularnijih stereotipa. A koji su to najčešći stereotipi koji prate muškarce?
- Muškarci ne plaču i gotovo je neprihvatljivo da pokazuju svoje emocije.
Kako bih razbila ovaj stereotip iskoristila bih jedan primjer koji se ne može pobiti; svi smo mi barem jednom u životu plakali, a to je kada smo se rodili. Pokazali smo emociju i zaplakali, dakle emocije svi imamo, rađamo se s njima i jako je bitno da ih izražavamo. Žene očekuju da ih muškarci vole i pokazuju im to a neke se zgražaju na pomisao da muško zaplače ispred njih. Tuga i suze su iste poput ljubavi, sreće, ljutnje i bilo koje druge emocije i sve su podjednako bitne.
- Muškarac mora biti jak i fizički veći od svog partnera.
Nadovezala bih se na radionice koje sam prethodno spomenula da sam provodila. Imali bismo više raprava na ovu temu. Kada bih pitala dečke što misle o tome da je cura veća od njih, njihov odgovor najčešće bi bio „Pa ja moram biti veći od nje:“, a kada bih ponovno pitala „Zašto?“, većina njih nije imala odgovor na moje podpitanje. Dakle, točan odgovor zapravo ne postoji. Kvaliteta nečije veze nema nikakve povezanosti s time je li neko veći ili manji. Na kraju dana, sve se svodi na osobne preference, ali svakako smatram da bi se ovaj fenomen trebao normalizirati, a ne da se upire prstom i proziva dečke koji možda imaju drugačiji tip cure od većine.
- Muškarac ne može imati poremećaj hranjenja, njih boli briga za njihov izgled.
Za ovaj stereotip rekla bih da je najozbiljniji i najopasniji po zdravlje. Netko tko naizgled voli teretanu, dosta vježba, čini se kao da se brine o sebi u podlozi možda skriva poremećaj u hranjenju. Nikada se smijemo osuđivati samo na temelju onoga što vidimo bez da smo prethodno razgovarali s tom osobom. To je kod dečkiju naročito opasno jer oni u globalu manje pričaju o svojim emocijama, a dosta muških je onog mentaliteta da su takvi poremećaji izmišljotina i da ne vjeruju u njihovo postojanje. Tu mogu navesti kao primjer svoga oca, koji je jednostavno drugačijih mišljenja i dugo mu je trebalo da shvati moj poremećaj hranjenja dok sam kroz njega prolazila. Bitno je biti otvorena uma i ostaviti prostora za mijenjanje mišljenja.
Jedna od najpoznatijih javnih osoba koja je otvoreno govorila o borbi s poremećajem hranjenja je glumac Zayn Malik. U svojoj autobiografiji opisao je kako je patnja poremećaja hranjenja bila povezana sa stresom, pritiskom slave i gubitkom kontrole nad vlastitim životom. Također, britanski TV voditelj Gok Wan javno je govorio o anoreksiji iz mladosti i važnosti psihološke podrške. Njihova iskrenost pomogla je razbijanju stigme i otvorila prostor drugim muškarcima da potraže pomoć.
Kako da razbijemo sve te stereotipe?
- Podizanje svijesti da poremećaji hranjenja ne biraju spol, osoba ih sama podsvjesno bira.
- Uključivanje muškaraca u razgovore o mentalnom zdravlju.
- Edukacija u školama, sportskim klubovima i na radnim mjestima.
- Promicanje realnih tjelesnih standarda u medijima.
- Stvaranje sigurnog okruženja za traženje pomoći
Poremećaji hranjenja ne poznaju spol, dob ni zanimanje. Razbijanje stereotipa ključno je kako bi muškarci koji se bore s ovim problemima mogli osjetiti da nisu sami i da je pomoć dostupna.
Petra Buhin,
volonterka Centra BEA
