Osjećaj zaostajanja vrlo je čest među mladima danas, a moram priznati da se i ja s njime dosta često susrećem u posljednje vrijeme. Život u modernom društvu na društvenim mrežama izgleda kao da svi putuju, imaju savršen posao, zaljubljeni su i uspješni i to sve već u ranim dvadesetima. Od mladih se očekuje da što prije završe fakultet, pronađu posao, izgrade karijeru, kupe stan, kuću, izgrade obitelj i slično. Mnogi mladi misle da bi što prije trebali imati sređen i isplaniran cijeli život pa fokus stavljaju na hustle kulturu, neprestani rad bez odmora kako bi što prije ostvarili te ciljeve. Zapravo je sasvim normalno biti ponekad malo izgubljen, neodlučan i zbunjen jer ipak svi mi živimo život prvi put i prvi put prolazimo kroz neke situacije.
Također, nemamo svi isti životni put. Jedna će osoba biti na vrhuncu svoje karijere sa 25 godina, a druga sa 37, što uopće ne znači da druga osoba kasni. Svatko ima svoj tempo. Ponekad baš s razlogom nama nešto u određenom trenutku ne uspije, ali uspjet će nam kasnije jer možda trebamo naučiti kroz vlastite pogreške, iskusiti određene situacije, sazrjeti itd. Iz vlastitog primjera mogu reći da se često uhvatim kako se uspoređujem s uspješnim influencerima na društvenim mrežama. Nerijetko mi se čini kao da svi oni znaju što rade i kao da im je život savršen. Kroz glavu mi prođe misao da se ne trudim dovoljno, da ništa nisam postigla i da ako sada ne živim takav život neću nikada. Vjerujem da nisam jedina koja se ponekad tako osjeća te da takvo razmišljanje može dovesti do anksioznosti, osjećaja krivnje ako se odmaramo, nezadovoljstva zbog uspoređivanja i slično. I kada bolje razmislim ne bih rekla da kasnimo, već da nas je društvo uvjerilo da je jedino takav tempo života ispravan.
Ne smijemo zaboraviti da nemamo svi isti tempo, mogućnosti, prilike pa ni želje. Svi pokušavamo imati bolji, brži i uspješniji život, a da se pritom ponekad zaboravimo osvrnuti i na one male ciljeve koje smo uspjeli ostvariti. Možda je netko nekada vidio nas i divio nam se do kuda smo dogurali, a da mi to ni ne znamo. Također, ne smijemo zaboraviti da ponekad nije najveći uspjeh živjeti najskuplji život, nego da živimo život u kojem smo sretni i zadovoljni sobom i okruženi ljudima koji nam život čine ljepšim.
Mia Findrik
Volonterka Centra BEA
