Izrigala sam vrijednost garsonijere na Champs-Élyséesu, a možda i stana u zgradi tik uz Fontanu di Trevi u Rimu, ako takvih stanova uopće ima, i to računajući cijene prije sloma tržišta nekretnina 2008. godine. Nemam urednu tablicu troškova, nemam račune, ali imam slike: majčine prstene koje sam založila da bih kupila krafne, kroasane, bifteke i sve ono što je, nakon kratkog boravka u meni, završavalo u kanalizaciji. Sjećam se Carrie iz serije Sex and the City koja se, suočena sa stambenom krizom i činjenicom da nema novca za polog, prisjeti da je godinama kupovala dizajnersku odjeću i cipele pa kaže da voli svoj novac ondje gdje ga može vidjeti — na vješalicama u ormaru. Ona barem može otvoriti ormar i aproksimativno izračunati vrijednost svojih pogrešnih financijskih odluka. Ja bih za svoju bilancu morala podignuti poklopce kanalizacije po nekoliko europskih gradova i tražiti septičke jame..... A novac je još najmanja tragedija: godine koje sam provela u tom krugu nitko mi ne može vratiti.
A onda bih se pojavila među ljudima, nasmiješena, sređena, vitka, i netko bi uskliknuo: „Kako ti imaš dobru liniju!” Hvala. Nona je upravo odštopala jednu ratu njezina iznosa.
I da ne bi ispalo da se cijela priča vrtjela samo oko hrane: kad bi bulimija imala mirniju fazu, znala bih se preseliti u kompulzivno kupovanje. Odjeća, torbe, cipele, ma sve, kao da se isti unutarnji nemir samo presvukao u bolju robu i promijenio adresu iz kupaonice u trgovinu. Anoreksija, bulimija i kupovanje u meni su imali isti zajednički nazivnik, samo što sam dugo u toj jednadžbi gledala dvije nepoznanice i pretvarala se da rješenje leži u tome da dovoljno strogo kontroliram ono što radim. U jednom razdoblju ništa nisam jela, u drugom sam jela kao da sutra ne postoji, u trećem sam kupovala stvari koje mi nisu trebale, ali sam u sva tri pokušavala riješiti nešto što se nije nalazilo ni u tanjuru, ni u zahodu, ni u vrećici iz trgovine.
Dugo nisam znala što da radim s prizorom bifteka u Felce Azzurri dok sam zapisivala crtice iz bolesti i oporavka. Danas, kad ga dozovem, prva riječ koja mi padne na pamet jest gađenje. Ne neko fino, društveno prihvatljivo „fuj”, nego gađenje koje se digne iz utrobe kada se ono što skrivaš od svijeta odjednom materijalizira pred dvije žene koje te najbolje poznaju. Možda je iza njega bio sram, možda tuga, možda potpuna emocionalna utrnulost, i to „možda” nije poza ni književna dosjetka, nego precizan opis mojeg tadašnjeg neznanja. Osim krivnje i srama. To dvoje sam poznavala toliko temeljito da mislim kako bi Hrvatsko jezično društvo trebalo izumiti hibridnu emociju krivnjesrama i dati joj neku semantičku primjesu mojeg imena, jer, ako se iz toga ikad bude dodjeljivao doktorat, ja sam ga odavno obranila, i to s najvišom ocjenom.
Negdje s dvadeset devet ili trideset godina došla sam do jedne eureka-spoznaje koja uopće nije bila grandiozna, nego gotovo ponižavajuća: ja zapravo ne poznajem vlastite emocije. Mogu govoriti, analizirati, polemizirati, objasniti tko je što učinio, zašto je pogriješio, što je mogao drugačije, mogu se sjetiti formulacija, uzroka, posljedica i pet mogućih interpretacija jedne rečenice, ali kad bi netko pitao što ja sada osjećam, u glavi bi nastao muk. Ja, najjezičavija od svih, pismena, izvrsna retoričarka, žena koja nije padala ispite ni na fakultetima ni na poslijediplomskim studijima, nisam znala položiti najobičniji usmeni ispit pred samom sobom: „Gospođo, što osjećate?” Ništa. Odnosno, ne ništa, nego nemam pojma kako se to zove.
Nisam bila osoba bez emocija; upravo suprotno, bila sam njima preplavljena do te mjere da me znale potopiti, samo što nisam raspolagala rječnikom ni prostorom u sebi da ih razdvojim, podnesem i pustim da prođu. Sve se stapalo u jednu golemu, nesnosnu masu, u ono moje „previše”, pa sam znala da se nešto strašno događa, ali ne i je li to strah, nemoć, ljutnja, žalost, usamljenost ili sve navedeno zajedno. Od šest osnovnih emocija jedva sam uz sebe mogla pouzdano vezati dvije. Možda sam bila izvrsna u jeziku kojim sam govorila drugima, ali bila sam gotovo nepismena u jeziku kojim mi se obraćalo vlastito tijelo.
I tada sam napravila nešto što je toliko tipično za mene da mi je danas smiješno: isprintala sam kotač emocija. Papir, boje, kategorije, potkategorije, cijelo malo nastavno pomagalo za odraslu ženu koja je zaključila da će, ako već ne zna što osjeća, to barem naučiti kao gradivo. Sjela sam pred taj krug i krenula redom: radost, strah, ljutnja, tuga, gađenje, iznenađenje, pa nijanse koje se granaju oko njih i između njih. Čitala sam, razvrstavala, pokušavala razumjeti definicije, a onda sam svakoj emociji nastojala pridružiti vlastitu scenu, događaj koji se toliko urezao u mene da se više nije mogao praviti da nije postojao. Za strah sam imala primjera. Za sram sam imala kompletnu arhivu, s inventarnim brojevima. Za tugu sam znala nabrojiti gubitke, samo još nisam znala uvijek dopustiti sebi da tugujem. A kod gađenja mi se vratila nona, sajla, tuš-kabina, krvavi komadići mesa i Felce Azzurra, kao da me taj odvod godinama čekao da konačno naučim kako se zove barem jedan dio onoga što se tada zbivalo u meni.
Čitala sam i Milivojevićevu knjigu o emocijama, pokušavajući racionalno dokučiti ono što se drugim ljudima možda činilo spontanim: čemu osjećaj služi, kako nastaje, što mi govori o mojoj procjeni situacije, po čemu se razlikuje od drugog osjećaja i zašto nešto mogu savršeno objasniti, a ipak to ne mogu podnijeti. Nije mi trebao još jedan popis stvari koje sa mnom nisu u redu; trebala mi je mogućnost da osjećaj prestanem doživljavati kao grešku u sustavu i da ga počnem razumijevati kao signal, ne nužno nepogrešiv, ali moj. Postupno sam otkrivala da sam mnoge od tih emocija cijelo vrijeme osjećala, samo što sam ih dočekivala kao uljeze koje treba izbaciti prije nego što razvale vrata.
Odatle su se rodila dva pitanja koja zvuče kao jeftin slogan iz priručnika samopomoći, a meni su bila teža od svih ispita koje sam položila: „Što ja sada osjećam?” i „Što ja sada trebam?” Ne što bi bilo pametno osjećati, ne kako bi se ponašala zrela, stabilna, odrasla žena, jer tu kategoriju tada nisam uvijek uvjerljivo predstavljala, ne što bi druge umirilo ili učinilo zadovoljnima, nego što se zapravo događa u meni i što mi je potrebno da ostanem tu, sa sobom, i ne pobjegnem u ritual koji će sve ugasiti.
Mina Adler,
volonterka Centra BEA
