I danas se ponekad uhvatim kako zastajem i pitam: „Što sada osjećam?” i „Što sada trebam?” Ne dobijem uvijek odgovor. Ponekad ga opet pokušam izvesti kao jednadžbu, previše mislim, premalo osjećam ili osjećam previše, a razumijem premalo, ali sada barem znam da ne moram odmah pobjeći. Ako me netko pita što je za mene bio oporavak, neću se praviti da jelovnici, kilogrami i zdravstvene posljedice nisu važni, jer jesu i zahtijevaju ozbiljnu stručnu brigu; reći ću samo da je jedan od mojih najvažnijih koraka bio naučiti kako se mogu osjećati grozno, čak nepodnošljivo grozno, a da se od tog osjećaja ne moram spašavati uništavanjem vlastitog tijela.
Nona je one večeri odštopala tuš-kabinu sajlom i pustila vodu da konačno oteče. Trebalo nam je još par litara varikine niz odvod da krene. Miris mi je ostao u nozdrvama, prljavština tuširanja ukućana, raw biftek s Felce Azzurom u pjenici od želučane kiseline, vlasi i varikina. Ako je Proustu okus tetinih Madeleine kolačića otvorio vrata izgubljenog djetinjstva, mene je nedavno jedan poznati miris vratio pred taj odvod. Njemu je prošlost zamirisala na kolačiće, meni na varikinu, želučanu kiselinu i izrigani biftek. Svatko ima svoju Madeleine. Moja je plutala među vlasima kose, a nona ju je pokušavala otjerati niz odvod. Voda je na kraju potekla. Ja sam u tom odvodu ostala još godinama.
Te godine u odvodu su mi trebale da shvatim što je u meni bilo začepljeno, i nisam imala sajlu, nego jedan isprintani kotač emocija, silu pitanja, puno pogrešnih pokušaja i dvije rečenice koje bi se odrasloj, obrazovanoj ženi morale činiti smiješno jednostavnima. Što osjećam? Što trebam? Trebalo mi je gotovo dvadeset godina, tisuće sati provedenih pred zahodskim školjkama i jedan isprintani kotač emocija da shvatim kako nisam bila žena koja ne osjeća, nego žena koja osjeća toliko da je od vlastitih osjećaja morala bježati, gutajući ih zajedno s hranom i izbacujući ih zajedno sa želučanom kiselinom, kao da ću uspjeti ispovraćati i ono što me iznutra razdiralo.
Nona je one večeri odštopala odvod, izlila varikinu i pustila vodu da ponovno poteče, a ja sam još godinama ostala zatočena u vlastitom tijelu, ne shvaćajući da mi nije trebalo još jedno pražnjenje, nego nešto sasvim suprotno. Da me netko vidi. Da prepozna koliko me boli ono za što nemam riječi. Da me zagrli, bez pitanja, bez osude, bez potrebe da budem lijepa, mršava, pametna ili jaka.
Jer dok je nona pokušavala odštopati odvod, ja sam, ne znajući to ni sama, čekala da me netko zagrli. I najtužnije od svega nije to što me nitko nije zagrlio, nego što ja tada nisam znala da je upravo to ono što mi treba.
Jednom je, kaže jedna anegdota, psihijatar došao pred grupu ljudi i rekao im: „Došao sam vam reći da vas nitko neće doći spasiti.” Iz grupe se začuo glas: „Ali doktore, pa vi ste došli.”
Danas mi se čini da je u te dvije rečenice stala gotovo cijela istina o ljudskoj patnji i oporavku. Nitko ne može umjesto nas proživjeti ono što nas razdire, nitko ne može umjesto nas odlučiti ostati, izdržati, ponovno pokušati, ali ponekad je dovoljno da netko dođe i bude uz nas dok sami za to ne skupimo snage. A ponekad, kada nema nikoga, moramo naučiti zagrliti sami sebe, baš onako kako bismo zagrlili dijete koje plače, kojemu ne bismo rekli da je slabo, odvratno ili nedovoljno dobro, nego bismo ga privili uz sebe i čekali da prestane drhtati.
Trebalo mi je pola života da shvatim da sam i ja bila to dijete. Samo što sam, umjesto da ga zagrlim, godinama pokušavala ispovraćati njegovu bol.
I zato danas, kad pomislim na onu curku koja stoji uz nonu i gleda ostatke vlastitog obroka kako plutaju u prljavoj vodi, poželim se vratiti u tu kupaonicu, odmaknuti je od odvoda i zagrliti je onako kako tada nitko nije znao. Ne bih joj govorila da će sve biti dobro. Ne bih joj obećavala da će sutra prestati. Samo bih je držala dovoljno dugo da prvi put osjeti kako ne mora pobjeći iz vlastitog tijela da bi u njemu mogla živjeti.
Možda upravo zato danas želim biti uz ljude koji još stoje pred svojim odvodima, stvarnim ili onim nevidljivim, i vjeruju da će ih vlastita bol jednom progutati.
Jer psihijatar je imao pravo. Nitko nas ne može spasiti umjesto nas.
Ali pravo je imao i onaj čovjek iz grupe.
Netko ipak može doći.
A možda je najveća pobjeda mog oporavka upravo to što danas mogu biti taj netko. Drugome, ali napokon i samoj sebi.
(kraj serijala)
Mina Adler,
volonterka Centra BEA
http://www.centarbea.hr/kotac-emocija-i-zacepljen-odvod-1dio
