Majka Zemlja
I. Zimski san
Jutros se usred zime gradom ponovno šuljala jesen
I ne znam što to znači?
Živim samo noću s umornim mislima
Stoga mi se čini kako dani još nisu postali kraći.
Iz ogledala me promatra žena od koje bježim,
I svodi na živog mrtvaca
Tvrdeći da me samo ona voli,
Sada znam da je lagala, jer ljubav nije trik zrcala,
I ono što se ljubavlju zove ne ide zajedno s boli.
II. Mora
Djevojka iz ogledala ponekad još uvijek stoji iza mene
Dok u odrazu pokušavam prepoznati svoj lik.
Progoni me između sna i jave,
Dok mrakom ne zarudi zora ili nijemi krik.
Na dan kada odem, ne nosite mi ruže,
Jer duše u ovoj ljušturi više nema.
Ni narcise da me sjećaju na moj grijeh
I kako sam od naivne djevojke postala žena.
Neka mi donese bijele ciklame,
Onaj koji dođe posljednji,
A odlazi prvi.
Znat ćete da sam se vratila,
Kad bijelim laticama proteku kapljice krvi.
Dolazi vrijeme mira, a ja ne želim pomirenje,
S prirodom još tiho snivam,
Čekajući svoje objavljenje.
III. Objavljenje
Tragala sam za odgovorom kako zavoljeti sebe,
No nitko mi nije znao reći gdje ću pronaći mir –
Dok me žena koju sam voljela i koja je ponekad voljela mene,
Nije trgnula iz snatrenja čeznutljivo uzdahnuvši
„Ponovno želim biti kao ti.“
Ponovno ćemo izgraditi temelje našeg doma,
Jer ništa nije važno
Kao to da nas čuva i nosi kroz život
Stabilno i snažno.
U trenucima kad se strah vrati,
Znaj da to ne znači da si ponovno napustila sebe,
Već zagrli svoje tijelo i tiho mu šapni
Da nema doma ljepšega od tebe.
IV. Prokleti cvijet
Ne vraćam se, ali pamtim.
Opraštam si, ali patim.
I što sam sebi bliža, Njoj sam dalja,
Nikad od Nje nisam bila veća – nego sada,
A nikad se nisam doimala – manja.
Kad te sijeku na pola,
Manje boli,
Nego kad si zatočnica
Vlastitom tijelu
Kojem ne vjeruješ da te voli.
Kao da moje tijelo više nije moje
Jer pripada svima koji su ga prezirali,
A danas mu zavide
Još uvijek provjeravam njegov odraz
Kad prolazim pored svakog zrcala
Iz straha? Ili iz navike?
Bojala sam te se, a danas
Osjećam toliko ljubavi za tebe
Voljelo si me,
Uporno i nježno,
Ponovno i ispočetka,
U svim geometrijskim oblicima,
I agregatnim stanjima,
Svim karakternim manama,
I savršenim nedostacima.
Voljela si me,
Dok se napokon nisam zaljubila u sebe.
Žena iz zrcala polimorf je prošlosti
I nikada ne znam
Kakva će se ovog puta javiti,
No sve češće mi se smiješi,
A ja još čekam
Hoće li nam dan pomirenja
Napokon obznaniti.
Možda uzalud čekam vijesti,
Jer one nikad neće stići,
Možda ona mene čeka
Da nas povedem dalje
Novim putevima
Kojima tek trebamo ići.
Kakva god da jesi,
Sve tvoje boje
sačuvat ću za pejzaž novoga proljeća,
sve tvoje linije -
vijugave i ravne,
pune i tanke,
da nas na staze prošlih života podsjeća.
Sada znam da zrcalo nije odraz,
Nego slika,
Svjedočanstvo ljepote
I oličenje snage
Svakog našeg lika.
V. Snoviđenje
A kad vrijeme zime opet dođe,
Stopit ću se sa Zemljom, majkom,
Da mi bitkom okrvavljene vida rane.
Rijeke njezine ljubavi
Kroz moje će korijenje teći,
Što ne mogu moje riječi,
Neka njezina moć liječi.
Do danas ljepšeg bića
Nije se rodilo iz Zemljinih njedara,
Skrivena u laticama bijelog lotusa
Dok se s dna ponovno ne uzdigne
Ona tiho spava.
Iz njezinog hrama cvate
Vrta prvi znamen
Pupovi mirisnih ruža niču
Gdje bijaše rahla zemlja, kamen.
Kao suncokret, okrenut će glavu k suncu
I opijati se mirisima Herinog cvijeta
Je li jezik cvijeća ili jezik žene,
Što dijeli naš od drugoga svijeta?
Otkako pripadam Njoj,
Od ljubavi prema sebi nestaje mi daha,
I cvjetovi niču mojim tijelom
Umjesto sjemena Morinog straha.
VI. Zemlja
Sestre smo po kletvi,
I ona će se rodom vratiti,
Da u sumnji napustiš sebe,
Svoju ćeš ljepotu
Na pragu jeseni odbaciti.
Ono za što misliš da ti je oduzeto,
Nikada ti nije bilo ni dano,
Bilo je tvoje od početka svih početaka
Sjeti se sebe, zaboravljena ženo,
Naličje se mijenja,
Ali snaga ostaje trajno.
Dok vrtom caruje ledena kraljica,
Tvojim se korijenjem moć tiho utire,
Ono što je sveto nikada ne umire.
Ti si krug života
I tvoje rađanje nikad nije gotovo.
A kad dođe vrijeme kraja,
Usnut ćeš s mojim cvjetovima ponovno.
Vratit ćeš se da Majci u naručje pođeš,
I vrtom snoviđenja
Još jednom u snu prođeš.
Sa sobom samo dušu ponesi,
Skrila se u šumama s vilama,
Šulja se s nimfama na izvorima rijeka,
Gdje se nekoć ogledao prokleti mladić
Ostala je Ona i njezina jeka.
Zar ne slutiš –
Koliko si veličanstvena?
Savršenije kreacije
U čitavom svemiru nema.
Moć je Zemlja,
A Zemlja je žena.
Beatriz Brkić
