Gledanje u ogledalo. Jedna od najčešćih aktivnosti osoba s poremećajem hranjenja. Ili izbjegavanje ogledala. Jedno od toga dvoje je sigurno.
Nekada želimo izbjeći sva ogledala i mjesta u kojima možemo vidjeti svoj odraz, ali ponekad nas ono mami i zadržava ispred sebe satima. Tada se vidimo kao drugu osobu koja zapravo ne postoji, ali je preslika naših nesigurnosti i rezultat je iskrivljenih misli zbog poremećaja hranjenja.
Ruke nam nisu dovoljno tanke, trbuh nije ravan ili noge nisu vitke kao one koje smo vidjeli na društvenim mrežama slavnih modela, iako nismo uzeli u obzir kroz koliko je uređivanja ta slika prošla prije nego što je objavljena. I taman, kada pomislimo da smo gotovi sa analiziranjem našeg tijela krajičkom oka opazimo još jednu “nesavršenost“ koja nas zadrži ispred ogledala još neko vrijeme.
Koliko god pazimo na prehranu, izbacujemo razne namirnice, odričemo se naših najdražih slastica i dalje svaki put kada stanemo ispred ogledala gledamo se s nezadovoljstvom. Pogled u ogledalo iz očiju poremećaja hranjenja je pogled koji nam postavlja visoke standarde ljepote te očekuje od nas nemoguće i nerealno.
Dok gledamo svoje tijelo, odmah se prisjetimo i hrane. Hrane koja je neprijatelj. Hrane koja je opasna. A hrana je i broj. Svaka namirnica nosi određeni broj, odnosno kalorije na osnovu čega odlučujemo hoćemo li, kada i što uopće nešto pojesti.
Ako pojedemo nešto malo “kaloričnije“ stanemo pred ogledalo da provjerimo jesmo li slučajno dobili deset kilograma od tog jednog kolača ili pizze. To je nemoguće, ali mi ipak tražimo dokaze za takvu transformaciju. U ogledalu vidimo da smo se odjednom udebljali, ruke su nam se utrostručile, a trbuh objesio.
Naravno da to nije istina, ali naš pogled u ogledalo je iskrivljen i uzrokuje lavinu negativnih emocija. Stalno se vrtimo u krug i mislimo da ne izgledamo dovoljno dobro.
Tako je to kod osoba s poremećajem hranjenja. Umjesto da ogledalo bude predmet koji nam služi da se divimo sebi, svojoj ljepoti i unikatnosti, ono je predmet koji nam služi za kritiziranje.
Ne smijemo zaboraviti da naše tijelo nije nešto čega bi se trebali sramiti. Ono nam omogućava da posjetimo prekrasna mjesta, isprobamo novu hranu, zagrlimo osobu koju volimo i još mnogo toga. Umjesto da ga osuđujemo u ogledalu trebamo ga čuvati, brinuti se o njemu, njegovati ga i naravno ponositi se njime.
Mia Findrik,
Volonterka Centra BEA
