Volonteri pišu
Postoje ti neki „društveni fenomeni“ vezani uz hranu koji su nam svima vrlo dobro poznati – to je primjerice, otvaranje frižidera i uzimanje nečega za jesti kad ti je dosadno; ili ako si u PMS-u pa pojedeš cijelu čokoladu ili cijeli sladoled nakon što prekineš s dečkom; ili „ubijanje“ u hrani ili piću kada padneš ispit. Da, mislim da su nam svima dobro poznate ove situacije i nužno ne znači da su loše, no što je uistinu u pozadini tih „fenomena“?
Ljudi su stalni procjenjivači svoje okoline. Imaju potrebu razumjeti stvari koje se događaju u njihovoj okolini te ih stoga ne promatraju pasivno već im aktivno pridaju značenje. Pozitivno ili negativno prosuđivanje okoline u socijalnoj se psihologija naziva stav. Kada negativne prosudbe o drugima temeljimo na nekoj karakteristici koje tu osobu razlikuje od pripadnika drugih skupina, onda govorimo o stigmatizirajućem stavu.
Moja priča započela je kad sam imala samo 13 godina. Kad razmislim o svom djetinjstvu, svom životu prije poremećaja hranjenja, ne mogu reći da sam bila nesretna, ali isto tako ne mogu reći ni da sam bila sretna. Odrasla sam u obitelji u kojoj sam imala sve što mi je bilo potrebno, barem u materijalnom smislu. Sjećam se da su moji roditelji imali hladan odnos i ne mogu reći da sam ikad u toj dobi dobila dojam što zapravo jest ljubav i bliskost. Nije da me nisu voljeli, daleko od toga, ali bili su suzdržani u pokazivanju te ljubavi i bili su strogi.
Što je slika o sebi? Je li to pogled u ogledalo? Možda je to lijepi kompliment koji smo dobili od bliske osobe ili poznanika? Lijepi komentar koji smo uputili sami sebi kada smo prošli pored izloga trgovine? Ili možda samo još jedan od pojmova kojeg baš i ne razumijemo?
Slika o sebi je način na koji mi vidimo sami sebe. Kada govorimo o vrednovanju slike o sebi, o tome koliko se cjelukupno „lajkamo“ ili ne, onda govorimo o saomopoštovanju.