Volonteri pišu

Moja priča započela je kad sam imala samo 13 godina. Kad razmislim o svom djetinjstvu, svom životu prije poremećaja hranjenja, ne mogu reći da sam bila nesretna, ali isto tako ne mogu reći ni da sam bila sretna. Odrasla sam u obitelji u kojoj sam imala sve što mi je bilo potrebno, barem u materijalnom smislu. Sjećam se da su moji roditelji imali hladan odnos i ne mogu reći da sam ikad u toj dobi dobila dojam što zapravo jest ljubav i bliskost. Nije da me nisu voljeli, daleko od toga, ali bili su suzdržani u pokazivanju te ljubavi i bili su strogi.

Moja priča počinje od djetinjstva, odnosno puberteta. Imala sam 13 godina. Stala sam pred ogledalo i zaključila da sam predebela. Nema veze što sam bila pothranjena, ja to nisam vidjela. Sebi sam bila prevelika. Svaki put kad bih se pogledala, osjetila bih gađenje. A imala sam samo 13 godina..

Što je slika o sebi? Je li to pogled u ogledalo? Možda je to lijepi kompliment koji smo dobili od bliske osobe ili poznanika? Lijepi komentar koji smo uputili sami sebi kada smo prošli pored izloga trgovine? Ili možda samo još jedan od pojmova kojeg baš i ne razumijemo?

Slika o sebi je način na koji mi vidimo sami sebe. Kada govorimo o vrednovanju slike o sebi, o tome koliko se cjelukupno „lajkamo“ ili ne, onda govorimo o saomopoštovanju.

„Zašto jednostavno ne jedeš više?“, pitanje je koje osobe s anoreksijom mogu često čuti, a ono je odraz nerazumijevanja ovog poremećaja. Korijen problema kod poremećaja hranjenja nije sama hrana ili težina. Problem je puno dublji i povezan je sa psihološkim procesima, na poseban način s emocionalnom regulacijom. Emocionalna regulacija je, jednostavnim riječima, sposobnost upravljanja vlastitim emocijama.

Ispričat ću svoj put. Imam potrebu zahvaliti svima koji su bili moje svjetlo na kraju tunela, svima koji su mi pomogli, kao podrška ili profesionalna pomoć...

Teško je reći gdje prestaje moja osobnost, a počinje poremećaj. Volim li ja zaista trčanje ili je taj užitak koji osjećam dok sam aktivna proizašao iz moje želje da budem mršava? Je li istina da nisam ljubitelj kremastih kolača ili je to nešto što mi moj um govori pokušavajući me izmanipulirati u apstinenciju od potencijalne „opasnosti“? Jesam li introvertirana po prirodi ili mi preveliki stres stvara prilagođavanje ovom svijetu?