Na društvenim mrežama često se baš intuitivno hranjenje smatra kao spasonosno rješenje za sve ljude opterećene dijetnom kulturom. Intuitivno hranjenje je predstavljeno kao “slušanje svog tijela” i „slobodan odnos s hranom“ koje će samo po sebi dovesti do uravnoteženog odnosa prema hrani i tijelu.
A što ako osoba ne može čuti „glas svoga tijela“? Što u slučaju kad su njeni signali gladi i sitosti toliko poremećeni da će se lako pogubiti u labirintu kontradiktornih poruka koje joj šalje njeno tijelo?
Nakon dugog vremena ignoriranja gladi, ustrajavanja u restrikcijama i slijeđenja raznih pravila, prepoznavanje potreba vlastitog tijela može biti komplicirano pa počnemo razmišljati jesmo li zaista gladni, trebam li sada ovo pojesti, osjećam li sada emocionalnu glad ili stvarnu glad i slično. I onda se intuitivno hranjenje ponovno pretvori u preopterećenost hranom.
Važno je da sami ili uz pomoć stručnjaka procijenimo je li naša buka u glavi vezana uz hranu (food noise) još uvijek prejaka – u tom slučaju intuitivno hranjenje možda nije najbolji izbor. Osobe koje imaju iskustvo poremećaja hranjenja ili su još uvijek u poremećaju često trebaju proći dulji period strukturiranog hranjenja, kada polako uče osluškivati signale gladi i sitosti te se uče prepoznavati vlastite potrebe. Također, u periodima veliki promjena ili emocionalnih previranja, za osobe s iskustvom poremećaja hranjenja sigurnije se privremeno osloniti na strukturirano hranjenje prema modelu KBT-E, nego se gubiti u nejasnim vodama intuitivnog hranjenja.
Nekim ljudima intuitivno hranjenje odgovara dok drugima samo pojačava osjećaj nesigurnosti. U redu je da sami prepoznate u kojoj se grupi trenutno nalazite.
Moramo si dati vremena da razvijemo osjećaj sigurnosti i da naučimo raziliku između slušanja svojeg tijela i ispunjavanja prolaznih želja. Intuitivno hranjenje nije oblik prehrane koji će brzo riješiti naš odnos s hranom. Ono je proces kojim učimo jesti svjesnije i odgovornije, pri čemu ne dijelimo hranu na dobru i lošu, već razvijamo slobodan i uravnotežen odnos prema hrani.
Mia Findrik,
Volonterka Centra BEA
