Osobno iskustvo

Teško je reći gdje prestaje moja osobnost, a počinje poremećaj. Volim li ja zaista trčanje ili je taj užitak koji osjećam dok sam aktivna proizašao iz moje želje da budem mršava? Je li istina da nisam ljubitelj kremastih kolača ili je to nešto što mi moj um govori pokušavajući me izmanipulirati u apstinenciju od potencijalne „opasnosti“? Jesam li introvertirana po prirodi ili mi preveliki stres stvara prilagođavanje ovom svijetu? To su pitanja koja sam si često postavljala tijekom liječenja, racionalizirajući si time vlastitu potpunu podređenost poremećaju hranjenja više od jednog desetljeća.

U više sam navrata započinjala svoj put izlječenja ispočetka, ali uvijek bih nakon određenog vremena naišla na zid i jednostavno pustila sve što je dotad napravljeno. Taj sam obrazac koristila i u životu. Ako s nečim nisam bila zadovoljna, nisam to pokušala promijeniti, već sam nagonski krenula od toga bježati. Naravno, tu je i taj vječiti prokleti perfekcionizam. Ako nije super, bolje da to zgužvamo i bacimo u smeće, ili, ako je toliko veliko da ne stane u kantu, onda najbolje da pobjegnemo što dalje od toga. Pisanje mi je najviše pomoglo prilikom lječenja. Željela sam zapisati tada svoje misli i osjećaje jer sam znala da će se kasnije promijeniti, ali nisam bila sposobna za nešto konstruktivnije od dnevnika. Pisala bih danima, mjesecima, sve dok nisam ponovno zapala u fazu „nedovoljno dobre“ i naravno da mi se onda sve što je dotad bilo napisano činilo smješnim i blesavim, bez glave i repa. Istina je zapravo da i je često bilo blesavo i smiješno, bez glave i repa, pošto je poremećaj sam po sebi blesav i smiješan (jednako koliko je otužan i razarajuć), no svejedno to nije značilo da nema vrijednost i da nije dobro. Što uopće znači dovoljno dobro? Prema kojim kriterijima? Pisala sam iz istog razloga iz kojeg sam plesala. Jer me oslobađalo. Jer mi je činilo dobro. A to je, mislim da ćete se složiti, dovoljno dobar razlog.

Stoga sam se odvažila i povela za tim novim instrumentom kojim sam ovladala, a to je osluškivanje same sebe, te odlučila pokušati ostvariti neke druge želje osim one da budem i ostanem zauvijek mršava. To slušanje same sebe sada možda zvuči kao nešto jednostavno, ali za nekoga tko se godinama zapostavljao i uništavao je taj proces kvantna fizika. I naravno da sam sto puta namjerno učinila upravo suprotno od onoga što mi je trebalo, ali nikada ništa neće biti savršeno, pa tako ni izlječenje od savršenosti.

Poznajem ljude koji se ne slažu s tim da se poremećaj razvija zbog potrebe za kontroliranjem vlastitih postupaka i ishoda. Kod mene je zaista to bio glavni pokretač. Htjela sam ju odbaciti čim sam započela liječenje, ali samo zato što nisam znala koliko sam ju zapravo čvrsto držala, odnosno kontrola je držala mene. Pokušava sam se liječiti i slušati dobronamjerne savjete, ali istovremeno sam još htjela držati sve uzde u svojim rukama. Tako, na žalost, izlječenje ne funkcionira. Nakon dugo vremena provedenog u začaranim krugovima nisam više znala drugačije i nisam zaista mislila da nešto drugačije mogu učiniti. Godinama sam odlazila kod raznoraznih psihijatara i odbijala jesti kako mi je naređeno, objašnjavajući im da ću radije umrijeti, nego prihvatiti njihova glupa pravila i živjeti u njihovom glupom svijetu. Kad sam i svoju obitelj i prijatelje napokon uspjela uvjeriti u svoju poremećenost i uspjela im dokazati da sa mnom nešto ozbiljno ne valja, bila sam napokon spremna početi jesti. Počela sam jesti iz jada, jer nije bilo više ničeg drugog što dotad nisam isprobala. Naravno, cijelo vrijeme sam se tješila činjenicom da se uvijek mogu vratiti na staro, ali ipak sam si dopustila promjenu i to me na kraju zaista promijenilo. Mislim da ne mogu formulirati bolju motivaciju za djevojke koje se sada bore s izlaskom iz poremećaja i možda nisu još sigurne žele li to uopće. Kada izađeš, postaneš svjestan da postoji toliko puno stvari koje možeš i želiš, a koje dosad jednostavno nisi vidio jer ti je mozak opsesirao oko hrane. Da, bolno je, jer to isto tako znači da sada sva ona sranja i svu nepravdu u ovom svijetu također možeš vidjeti i osjetiti. Kada sada pogledam unazad, mislim da sam dugo vremena stajala na nekoj plastičnoj gajbi i virila preko zidića u taj stvaran svijet. Katkad bih se popela na prste i malo više se pokazala i sve bi bilo u redu, čak sam i uživala i dobila želju da se popnem i sjednem na zidić. U drugim trenutcima pak, samo bih provirila preko ruba i taj užas koji sam vidjela i osjetila je bio toliko bolan i težak da sam se brže-bolje čučnula nazad u sigurnost.

Svojim strahom i nesigurnošću samoj sebi sam navlačila probleme na vrat, što je onda uzrokovalo moje još veće razočaranje u ovaj svijet i želju da ostanem u poremećaju i tako ukrug. S druge strane, svojom borbom i malim, pa većim pobjedama, privlačila sam pozitivnije ljude i nalazila samu sebe u pozitivnijim situacijama. To mi je također bio pokazatelj da su promjene dobre i svaki sljedeći put bilo je još lakše postupiti na neki nov način.

Ovaj svijet je pogrešan na toliko mnogo načina i istina je da sam, kao i mnogi drugi koji su se borili ili se bore s poremećajem bilo koje vrste, imala vrlo nezavidne okolnosti koje su taj poremećaj djelomično uzrokovale i kasnije hranile. Isto tako je istina da je svijet pun nezavidnih okolnosti i da nisam imala te okolonosti, našla bih neke druge i opet vjerojatno zapala u poremećaj. U jednom trenutku, tijekom svog aktivnog lječenja u dnevnoj bolnici, počela sam na svoj poremećaj gledati kao na svog prijatelja. Nisam htjela da mi ga oduzmu jer sam postala svjesna da sam upravo zbog njega toliko toga postigla i da bih možda još gore završila da ga nisam razvila. Ipak, potrajalo je još neko vrijeme dok nisam postala sposobna jednostavno biti zahvalna što mi je u nekim stvarima pomogao, ali isto tako uvidjeti da mi više ne pomaže i da sada imam priliku pronaći bolje prijatelje od njega. U tome je poanta. Ne možemo promijeniti što je bilo. Ne možemo birati obitelj koja nam je dana. Ali ponekad u životu dobijemo šansu nešto izvući iz svog tog sranja i, ako u tome uspijemo, to zaista može ojačati. Na kraju dana to je jedina utjeha koja drži vodu i daje neku realnu nadu jer smo svi vrlo dobro svjesni da će još sranja stalno stizati. Tako da sam ja odlučila preći preko zidića i vidjeti može li bolje. I da budem iskrena, još uvijek gledam i razmišljam. Ali to je valjda život. A život ne pruža ono što ne možeš vidjeti.

 

Lončarić Tea, volonter centra BEA