Osobno iskustvo

Moja priča započela je kad sam imala samo 13 godina. Kad razmislim o svom djetinjstvu, svom životu prije poremećaja hranjenja, ne mogu reći da sam bila nesretna, ali isto tako ne mogu reći ni da sam bila sretna. Odrasla sam u obitelji u kojoj sam imala sve što mi je bilo potrebno, barem u materijalnom smislu. Sjećam se da su moji roditelji imali hladan odnos i ne mogu reći da sam ikad u toj dobi dobila dojam što zapravo jest ljubav i bliskost. Nije da me nisu voljeli, daleko od toga, ali bili su suzdržani u pokazivanju te ljubavi i bili su strogi. Budući da sam bila odlikašica, od mene su se očekivale petice, a za ocjenu imalo manju od petice bila bih kažnjenja vrlo ružnim riječima, pa i udarcima. Naučila sam skrivati svoje „neuspjehe“ i lagati od rane dobi kako bih izbjegla posljedice. Stalno me pratio osjećaj tjeskobe i toga da nisam dovoljno dobra, često bih maštala o savršenstvu zato što sam mislila da ću jedino takva biti voljena u potpunosti.

U pubertet sam ušla relativno rano, a to je povuklo određene reakcije od mojih vršnjaka. Osjećala sam se čudno, nelagodno u vlastitom tijelu. Iako mi je pažnja vršnjaka na početku odgovarala, kao da sam konačno bila vidljiva, vrlo brzo mi je prisjela. Doživjela sam brojne neugodnosti koje su prelazile granice nekakvog normalnog interesa i sebe sam krivila za to. Kako bih se osjećala bolje, često bih jela velike količine nezdrave hrane kad mojih roditelja ne bi bilo doma. Moj brzi razvoj pratili su i komentari vršnjaka i roditelja o mojoj težini. Iako nikad nisam bila objektivno preteška, bila sam „veća“ od svojih vršnjakinja i mislila sam da nešto sa mnom ne valja zbog toga. Počela sam mrziti svoj odraz u ogledalu, nalaziti mane koje nikad prije nisam primjećivala. Mislila sam da sam deformirana, da sam odvratna, da sam najružnija osoba na planeti. Ne mogu riječima opisati zapravo količinu samomržnje koju sam osjećala.

Osnovna škola je završavala, a s njom i moj kontakt s vanjskim svijetom. Zatvorila sam se u sebe i dane bih provodila proučavajući na internetu koliko bih trebala smršaviti i kakvu hranu bih trebala izbjegavati. Postajala sam ekspert u brojanju kalorija, a vaga mi je postala najbolja i najgora prijateljica. Prije početka srednje škole drastično sam smršavila. Ljudi koje sam poznavala otprije iznenadili bi se kad bi me vidjeli, često me ne bi odmah prepoznali i davali bi mi komplimente. To me osnažilo u tome da nastavim s restrikcijom. Moji obroci postajali su sve manji, a vaganja sve češća. Moja osobnost gubila se u neprestanim mislima o hrani i brojkama, u mojim metodičnim načinima hranjenja: obroci u isto vrijeme svaki dan, brojanje zalogaja, specifičan redosljed jedenja različitih namirnica... U svemu tome nije bilo mjesta za razmišljanje o svemu što me zaista muči. O tome da se nisam uklopila u novu okolinu, da je moj život hrpa laži, da se ne mogu i ne znam povezati s vršnjacima, da me ne prihvaćaju i ismijavaju, jer tko ionako želi slušati kako pričam o dijetama i pljujem po sebi svaki drugi dan... ionako nemam o čemu drugom pričati. „Ali, ali, kad postanem dovoljno mršava, onda će sve to prestati“, često bih si govorila, kao da ću se magično preobraziti jednom kad dođem do određene kilaže i svi problemi će nestati.

Moji roditelji vodili su me psihijatrima, ali svaki susret sveo bi se na to koliko se moram udebljati. Nitko mi nikad nije rekao kako se nositi s tim. Iskustva s doktorima varirala su od „ne znam što bih s njom točno“ do izrazito grubih komentara „da želim biti manekenka, a gle na što ličim“. Dugo sam imala averziju prema doktorima zbog toga. Sve što sam čula od drugih je „ti si kriva“. Ili je do genetike. Ili želim umrijeti, pa ako sam ja tako odlučila, eto nek' mi bude. Nisam željela umrijeti. Samo me bilo strah živjeti, bilo me strah tog velikog nepoznatog svijeta u kojem se nisam snalazila. A svi moji rituali s hranom omogućavali su mi da se zatvorim u svoj (ne tako) siguran mjehurić u kojem je sve bilo predvidljivo i jasno. Nisam razumjela svu složenost odnosa s drugim ljudima kad sam bila mlađa, bila sam izuzetno naivna i često bih bila povrijeđena i izigrana kao rezultat toga, a tu je moj kontakt s vanjskim svijetom bio srezan. Da se zaštitim? Vjerojatno. Ali nijedan čovjek nije otok, i usamljenost nas čini nesretnima. Moja kilaža je i dalje padala, moji dani su bili sve siviji, a u rijetkim trenucima dopuštala bih si da plačem kad bih se sjetila žarkih i lijepih boja kojima su bila obojana moja sjećanja iz djetinjstva i usporedila ih sa sadašnjim sivilom. Moji roditelji sve su se češće svađali... zbog mene, zbog mojeg poremećaja, prebacivali krivicu jedan na drugoga. Ubrzo su me isključili iz psihijatijskog tretmana.

Imala sam 16 godina kad sam ozbiljnije počela razmišljati o svojoj budućnosti. Gledala bih ljude oko sebe kako jedu, kako se smiju, kako žive neopterećeno, kako uživaju u malim radostima, i zavidila im. Imala sam 16 godina i pred sobom sam imala tri opcije: nastavak u smrt, sondu ili pokušaj da se sama izborim i izađem iz anoreksije. Nisam htjela umrijeti prije nego što sam išta iskusila u životu, prije nego sam doživjela svoj prvi poljubac ili doživjela osamnaestu. Nisam htjela ni sondu jer bi me to lišilo u potpunosti kontrole. Odlučila sam pokušati sama. Pozvala me na kavu poznanica iz djetinjstva i sjećam se da sam razmišljala bih li išla ili ne. Uspjela sam se ohrabriti dovoljno da odem iako sam osjećala strašnu anksioznost („Što će reći kad me vidi?“ „Hoće li komentirati nešto?“). Nije ništa komentirala. Nismo uopće pričale o tome. Pričale smo o „normalnim“ tinejdžerskim stvarima, šalile se i smijale. Ja sam se prvi put iskreno smijala nakon dvije-tri godine. I svidjelo mi se to. Tu večer ću pamtiti kao događaj koji je bio prekretnica da se postepeno izvučem iz anoreksije, da naučim živjeti. Sve sam se češće i intenzivnije družila s vršnjacima, počela sam formirati prijateljstva i interesirati se za dečke. Sa svim tim rasla je i moja potreba za hranom. Kao da sam hranu povezala s bliskosti i osjećajem voljenosti. Ako vidim da nije tako strašan i prijeteći taj vanjski svijet, možda i vrijedi jesti i ostati u njemu.

Danas imam 24 godine. Moja borba s poremećajem trajala je dugo nakon tog događaja, bilo je puno uspona i padova, ali izvukla sam se. Danas mogu reći da živim jednim ispunjenim životom. Završavam fakultet koji sam željela upisati, imam dečka i prijatelje kojima je stalo do mene. Iako će anoreksija uvijek ostati moja slaba točka, ona više nije nemilosrdni dikator koji upravlja svakim aspektom mog života, već tihi, slabašni glasić koji se pojavi ponekad kad mi je teško. Ono što želim reći jest da je oporavak moguć, čak i kad sve ukazuje na to da spasa nema. Čak i kad se sve čini sivim i kad se promjena čini nemogućom. Promjena je to što nas spašava. A naučiti prihvatiti i voljeti sebe sa svim našim „nesavršenostima“ je ključ. Pobijediti strah, odraziti se u svijet, naći drage ljude koji nas vole takvima kakvi jesmo. Nitko nas neće voljeti zato što smo „savršene“ zbog toga što to podrazumijeva da nismo ljudi. „Nesavršenosti“ su ono što nas čini ljudima, što nas čini nama. A mi jesmo vrijedni ljubavi baš takvi kakvi jesmo.

P.