Samoozljeđivanje djece i mladih

Samoozljeđivanje je svjesno, namjerno i direktno nanošenje štete vlastitome tijelu. Rizici za samoozljeđivanje mogu biti genetski, biološki, psihološki, psihijatrijski i socijalni. Ono može biti posljedica brojnih mentalnih poremećaja, kao što su poremećaji osobnosti, poremećaji raspoloženja (depresija i bipolarni poremećaj), anksiozni poremećaji, psihoze ili poremećaji hranjenja. Rizik za samoozljeđivanje još je veći ako osoba zna nekoga tko se samoozljeđuje (npr. član obitelji, prijatelj, razredni kolega, čak i fiktivni lik... ). Neke od osobina ili osjećaja koji mogu biti okidači za samoozljeđivanje su impulzivnost, perfekcionizam, beznađe, bespomoćnost, usamljenost, preplavljenost ili nemogućnost osjećanja, smanjeno samopoštovanje i rodna disforija. Povod za samoozljeđivanje mogu biti i proživljene traume, kao što su emocionalno, fizičko ili seksualno zlostavljanje.

Samoozljeđivanje je najčešće nesuicidalno (Non-suicidal self-injury, NSSI) što znači da osoba nema svjesnu namjeru umrijeti i cilj samoozljeđivanja nije joj smrt. Ipak, postoje osobe koje se samoozljeđuju i mogu imati namjeru umrijeti. Pojam koji se koristi za tu vrstu samoozljeđivanja jest Deliberate self-harm (DSH). Definicije su im vrlo slične, obje vrste samoozljeđivanja su namjerne, samo što DSH može uključivati suicidalne namjere. Samoozljeđivanje može biti rizični čimbenik za suicidalne misli, planove ili pokušaj samoubojstva. Ponekad je samoozljeđivanje nesuicidalno, ali ozljede budu toliko teške da izgleda kao pokušaj samoubojstva. Nažalost, može se dogoditi da nesuicidalno samoozljeđivanje završi smrću.

Najčešći oblici samoozljeđivanja su rezanje kože oštrim predmetom, udaranje sebe ili drugih predmeta, izazivanje opeklina, gutanje stranih predmeta i grebanje. Rezanje kože je najčešće i javlja se u oko 80% slučajeva, ali većina se ipak ozljeđuje na više načina. Dijelovi tijela koje se najčešće ozljeđuje su ruke, noge i trbuh. Djeca i mladi najčešće se režu predmetima koji su im lako dostupni kao što su ošrtica šiljila, škare, šestar, skalpel ili žilet. Opekline često izazivaju tako što gase cigarete na svojoj koži ili joj približvaju plamen upaljača. Što se tiče udaranja, to može biti udaranje nekog dijela tijela rukama ili tvrdim predmetom, udaranje zida ili stola šakom, udaranje glavom u zid, šamaranje samoga sebe, čak i zalupljivanje određenog dijela tijela (npr. dlana) vratima.

Samoozljeđivanje kod djece  najčešće počne između desete i dvanaeste godine, a većinom se nastavlja kroz cijelu adolescenciju, ponekad čak i kroz odraslu dob.  Neka istraživanja čak pokazuju da je samoozljeđivanje češće kod studenata nego kod učenika. Samoozljeđivanje je nešto češće kod djevojčica, nego kod dječaka. Istraživanja također pokazuju da se djevojčice češće režu i grebu, a dječaci se češće udaraju. Postotak djece i adolescenata iz opće populacije koji se samoozljeđuju jest između 16% i 18%, a taj broj samo raste.

Neki od najčešćih ciljeva samoozljeđivanja su smanjivanje neugodnih misli i osjećaja, regulacija afekta, samokažnjavanje, stvaranje nekog osjećaja, bijeg iz zahtjevnih situacija te dobivanje podrške okoline. Osobe se često samoozljeđuju kako bi im fizička bol zamijenila psihičku bol, odonosno psihička bol je toliko jaka da je trpljenje fizičke boli kako bi se ona barem malo ublažila lakše. Ponekad samoozljeđivanje proizlazi iz želje da se osjeti „barem nešto“ zato što se osoba osjeća toliko prazno. Neka djeca i adolescenti imaju toliko nisko samopoštovanje ili misle da su napravili nešto toliko loše da zaslužuju kaznu pa se samokažnjavaju tako što se samoozljeđuju. U nekim situacijama svrha samoozljeđivanja je da smanji nervozu ili tjeskobu. Samoozljeđivanje najčešće, unatoč predrasudama, nije „samo traženje pažnje“, ali često mlada osoba dobije potrebnu podršku i pomoć tek nakon što netko iz okoline primijeti da se samoozljeđuje.

Osobe koje se samoozljeđuju najčešće to skrivaju, ali postoje neki znakovi koji upućuju na to. Mogući i česti znakovi su rastresenost, anksioznost, preplavljenost osjećajima, teže funkcioniranje i obavljanje svakodnevnih aktivnosti, otuđenost, nisko samopoštovanje i sveukupna promjena raspoloženja. Kako bi sakrili tragove samoozljeđivanja, djeca i mladi često nose duge rukave i nogavice tijekom cijele godine, čak i kad je jako vruće, izbjegavaju skidanje pred drugim ljudima (npr. u svlačionici) te se odupiru bliskom fizičkom kontaktu. Najočitiji pokazivači da se netko samoozljeđuje vjerojatno su vidljive rane (porezotine, masnice, opekline), korištenje puno flastera ili motanje dijelova tijela zavojima, prisutnost oštrih predmeta (pogotovo ako imaju tragove krvi) ili sama krv na površinama (npr. posteljina, odjeća, umivaonik...).

Ako primijetite da se netko samoozljeđuje, važno je da ostanete mirni (koliko god je to moguće), ali i da to ne ignorirate. Koliko god Vam je teško, zapamtite da je osobi koja se samoozljeđuje također vrlo teško te treba pomoć i podršku. Vrlo je važno za zapamtiti da i Vi možete potražiti pomoć ako Vam teško pada što se netko samoozljeđuje. Ne odgovara svima ista vrsta pomoći i podrške, zato je jako važna komunikacija. Kad saznate da se netko samoozljeđuje, ključno je ne osuđivati niti kriviti ih te ne očekivati da će se njihovo stanje odmah promijeniti, bez obzira na to koliko podrške imaju. Također, važno je i ne kriviti sebe što niste ranije primijetili.

Postoje mnoge kratkoročne i dugoročne tehnike koje pomažu kod samoozljeđivanja. Ono što najčešće pomaže u trenutku jake potrebe za samoozljeđivanjem jest distrakcija. S obzirom na različite osjećaje koji se javljaju, važno je pronaći distrakciju koja je u tome trenutku najdjelotvornija. One neće uvijek biti učinkovite, ali važno je pokušati. Dok se osjećate malo bolje, možete pokušati sastaviti popis distrakcija koje Vam pomažu u određenim stanjima. Na primjer, kad ste ljuti udarite jastuk, kad ste tužni plačite ili spavajte, kad želite osjetiti bol držite kockice leda u ruci, kad želite osjećati kontrolu pospremajte... Umjesto rezanja, možete si crtati po tijelu crvenim flomasterom ili napraviti figuricu od plastelina s crvenom unutrašnjosti i nju rezati. Što se tiče dugoročne pomoći, to su najčešće psihoterapija i psihofarmakološko liječenje.

 

Neke primjere distrakcije možete ovdje pronaći:

https://www.mind.org.uk/information-support/types-of-mental-health-problems/self-harm/helping-yourself-now/

http://www.selfinjury.bctr.cornell.edu/perch/resources/distraction-techniques-pm-2.pdf

 

Autorica članka: 

Nika Havrle

volonterka Centra BEA

 

https://unsplash.com/photos/ibt3BUJELaQ?utm_source=unsplash&utm_medium=r...

 

 

IZVORI (LITERATURA):

Predavanje dr. med. Ljubice Paradžik „Samoozljeđivanje djece i mladih“ za Centar BEA, 28. rujna 2021. - https://youtu.be/mSGVmGlW7kM

N. Ercegović, Lj. Paradžik, V. Boričević Maršanić, D. Marčinko: Nesuicidalno samoozljeđivanje i razvoj identiteta kod adolescenata. Soc. psihijat. Vol. 46 (2018) Br. 4, str. 457-470.

https://www.mentalhealth.org.uk/publications/truth-about-self-harm

https://www.mhanational.org/conditions/self-injury-cutting-self-harm-or-self-mutilation

https://recipe-cpsa.com/samoozljedivanje-privlacenje-paznje-ili-nesto-vise/

https://www.mind.org.uk/information-support/types-of-mental-health-problems/self-harm/about-self-harm/