Poremećaji hranjenja, koji uključuju anoreksiju nervozu, bulimiju nervozu i brojne druge, predstavljaju ozbiljan problem u industrijaliziranim zemljama (Hillege i sur., 2006, prema Lee, 1996). Poremećaji hranjenja su najzastupljeniji kod mlađih odraslih osoba, preciznije rečeno kod djevojaka u dobi od 15 do 19 godina (APA, 2013). Zbog prosječne dobi početka poremećaja, skrb obično zahvaća članove obitelji (Fox i sur., 2015).
U prošlosti je fokus na roditeljsku ulogu u kontekstu poremećaja hranjenja bio uglavnom negativan i usmjeren na njihovu ulogu kao jednog od pokretača razvoja bolesti. U suvremenim istraživanjima to se mijenja (roditelji nisu dio problema već dio rješenja) . Ball i Ball (1995, prema Hillege i sur., 2006) su istraživanjem pronašli razarajući učinak koji poremećaj hranjenja ima na članove obitelji, ali i prijatelje. Naime, istaknuli su kako su obitelji doživjele zabrinutost, očaj, ljutnju, frustraciju i krivnju. S druge strane, neki smatraju kako bi se roditeljsko iskustvo moglo simbolično opisati kao „emocionalni tobogan“ , odnosno njihovo iskustvo bi se moglo usporediti s vožnjom bez planiranih zaustavljanja i na trenutke roditelji bi mogli biti prestrašeni pa čak i imobilizirani od straha (Claude- Pierre, 1997, prema Hillege i sur., 2006).
Teret mentalnih bolesti na obiteljski život, a ponajviše same roditelje je upravo jedan od utjecaja poremećaja hranjenja. U jednom istraživanju nalazi opisuju teret kao 'breme pružanja njege' koji uključuje objektivno i subjektivno opterećenje. Objektivni teret se odnosi na stvari kao što je stvaranje vremena za termine u klinikama, pomoć u dnevnim aktivnostima te životna i financijska potpora. Subjektivno opterećenje obuhvaća uznemirenost i razinu zadovoljstva životom. Ispitanici, koji su imali iskustva s pružanjem pomoći, su zabilježili visoke ocjene na navedenim stavkama. Pronađeno je da 64% sudionika smatra da je njihov društveni život patio kao rezultat brige za svog srodnika dok je 44% njih izjavilo da je pružanje pomoću utjecalo na njihov dnevni raspored, a 43% je navelo da su se osjećali zarobljeni brigom koju su morali pružiti potrebitom obiteljskom članu (Hillege i sur., 2006).
Poremećaj hranjenja, kao dugotrajna bolest, ima poprilično značajan utjecaj na život preostalih članova obitelji. Članovi obitelji navode neke od poteškoća poput financijskog opterećenja, društvene izolacije, raspada obitelji, velikog stresa u obitelji pa sve do bezobzirnih komentara značajnih drugi. No, unatoč navedenim teškoćama s kojima se roditelji susreću, treba istaknuti kako roditelji svakim novim danom nastoje učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi barem malo olakšali djetetovu borbu s poremećajem.
Možemo zaključiti kako roditelji imaju značajnu ulogu u poremećaju hranjenja, stoga pomoć profesionalnih stručnjaka može potencijalno olakšati, ali i poboljšati roditeljsku ulogu u liječenju i oporavku njihovog djeteta. To u konačnici može dovesti do neposrednog povećanja zadovoljstva životom samih roditelja i smanjenje ranije navedenih poteškoća koje i sami proživljavaju tijekom brige za dijete s poremećajem hranjenja.
Autorica članka:
Petra Jagetić, volonterka Centra BEA
Photo by Mike Scheid on Unsplash
Literatura
Američka psihijatrijska udruga (2013). Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje (DSM-V). Naklada slap.
Hillege, S., Beale, B. i McMaster, R. (2006). Impact of eating disorders on family life: Individual parents’ stories. Journal of Clinical Nursing, 15(8), 1016-1022. https://doi.org/10.1111/j.1365-2702.2006.01367.x
Fox, J. R., Dean, M., i Whittlesea, A. (2017). The experience of caring for or living with an individual with an eating disorder: A meta‐synthesis of qualitative studies. Clinical psychology & psychotherapy, 24(1), 103-125. https://doi.org/10.1002/cpp.1984