Emocionalno jedenje možemo opisati kao jedenje koje ne služi zadovoljavanju fiziološke gladi, već one emocionalne. Drugim riječima, hrana tijekom emocionalnog jedenja ne zadovoljava fiziološke već psihološke potrebe. Stoga ne čudi da kao najčešći okidač za pojavu epizoda emocionalnog jedenja ili prejedanja ljudi navode neugodne emocije (ljutnja, tuga, stres) koje potom nastoje regulirati unosom hrane, obično baš one koja za njih predstavlja barem kratkotrajnu ugodu, takozvana „comfort food“ (npr.slatko).
Ljudi koji su skloni emocionalnom (pre)jedanju kod sebe primjećuju da jedu i kad nisu gladni, da ne znaju stati kada su siti ili da više uopće ne prepoznaju svoje signale gladi i sitosti. Također, vrlo često navode da im ugodu u jedenju ne predstavlja okus hrane kao takav, već upravo proces jedenja.
Navedeno se može objasniti različitim psihološkim teorijama, a jedna od najdrevnijih, psihoanalitičkih, navedeno naziva „oralnom fiksacijom“ odnosno procesom u razvoju nečije ličnosti u kojem se događa regresija („povratak“) na oblik ponašanja koji je kroz djetinjstvo predstavljao ugodu, u ovom slučaju: hrana kao prva ugoda koju je osoba osjetila i jedenje kao prvo ponašanje zadovoljavanja neke potrebe. Drugim riječima, osoba kroz odrastanje nije razvila druge,efikasnije mehanizme suočavanja te je stoga za nju hrana i dalje gotovo jedini izvor ugode te postaje oblik emocionalne regulacije kojemu se opetovano vraća.
Teorijsku podlogu koja pojašnjava mehanizme održavanja smetnji važno je poznavati kako bismo jasnije razumjeli cilj tretmana kojim nastojimo utjecati na problem zbog kojeg pomoć i tražimo.
S obzirom na emocionalnu etiologiju opisanih smetnji prvi je korak na putu oporavka rad na emocijama i razvoju efikasnijih mehanizama suočavanja. Raditi na emocijama znači uključiti se u osobnu psihoterapiju u kojoj osoba ima priliku stvoriti jasnije uvide u svoje psihološke potrebe i načine na koje ih zadovoljava, upoznati svoja temeljna uvjerenja i pravila po kojima živi te proraditi dosadašnje boli i patnje koje ju drže u začaranom krugu frustracije i „nervoze iznutra“. Nakon što osoba „dođe u kontakt sa sobom i svojim emocijama“ idući je korak da ih poveže sa svojim odnosom prema hrani. Točnije, počne promišljati o povezanosti misli, emocija i hrane, nauči prepoznati emocionalna stanja koja su okidač za pojavu emocionalnog prejedanja te postepeno pronađe drugačije i efikasnije načine da ih izrazi. Ovakav kombinirani psihološki i nutricionistički pristup oporavku možemo promatrati kao dvije paralelne pruge odnosno „tračnice koje vode na put prema oporavku“ na kojem je završna destinacija kreiranje intuitivnog odnosa prema hrani, ali i sebi općenito.
Ono po čemu će se tretman emocionalno jedenja i/ili prejedanja kod osoba međusobno razlikovati ovisi o eventualnom postojanju ostalih, popratnih oblika disfunkcionalnog odnosa prema hrani (primjerice slijede li emocionalno jedenje i neke kompenzacijske strategije ili ne) te komorbiditeti s ostalim psihičkim poteškoćama (primjerice depresijom, anksioznošću, smetnjama iz strukture ličnost i slično).
Ukoliko osoba uz emocionalno prejedanje razvija i ostale oblike disfunkcionalnog odnosa prema hrani i tijelu, u njenom tretmanu će se naglasak osim na emocionalna prejedanja, staviti i na kompenzacije koje ga slijede (primjerice povraćanja, restrikcija, tjelovježba). Upravo iz navedenog razloga u Centru BEA osoba prvo prolazi ulazni razgovor sa psihologom koji na osnovu inicijalne procjene donosi preporuku o najboljem obliku tretmana za osobu. Iako se mnoge osobe inicijalno po pomoć jave zbog smetnji emocionalnog jedenja koje karakteriziraju kao kompulzivno prejedanje, tek dio njih uistinu zadovoljava kriterije ove kliničke slike. U ostalim slučajevima radi se o drugim oblicima poteškoća u odnosu na hranu i tijelo prema kojima je osoba smanjenog kritičkog uvida. Primjerice osoba nedovoljno problematizira restriktivna ponašanja (držanje dijete, uskraćivanje hrane, preskakanje obroka), a naglašava emocionalna prejedanja koja su je i motivirala na traženje pomoći. Kada bismo se u navedenom slučaju u tretmanu usmjerili isključivo na prejedanja, napravili bismo pogrešku jer bismo zanemarili ostale, jednako važne simptome koji čine kliničku sliku tog oblika poremećaja hranjenja.
Uzimajući u obzir sve navedeno, prvi je korak na putu oporavka zakazati razgovor sa psihologom koji će ti pomoći u kreiranju uvida u problem koji postoji, a na osnovu kojeg će se donijeti preporuka o preostalim koracima na tvom putu prema oporavku. A taj put može biti sasvim drugačiji od puta tvoje prijateljice, kolege, poznanika... Svatko je od nas jedinstven i stoga naši problemi, koliko god bili slični, ipak zahtijevaju individualizirani pristup koji će uzeti u obzir i ostala obilježja tvojeg funkcioniranja (primjerice životne okolnosti, snage, stresore, ostale psihološke smetnje itd.)
Volonterka Centra BEA, Iva K.
Literatura:
Bongers, P., Jansen, A. (2016.) Emotional Eating Is Not What You Think It Is and Emotional Eating Scales Do Not Measure What You Think They Measure. Frontiers in Psychology, vol 7 - 2016
Vlastelica, Mirela (2020.). Psihodinamski razvoj ličnosti, Medicinski fakultet Sveučilišta u Splitu (materijal s predavanja)