Zamislite da ulazite u kuću i osjetite miris jela koje vam je nekoć s ljubavlju pripremala vaša baka. Odmah se nasmiješite, osjetite nostalgiju i s veseljem čekate prvi zalogaj. U nekoj drugoj situaciji možda odrješito kažete Ja to ne jedem! nakon što vas netko ponudi jelom koje ste kao mali, iako siti, morali pojesti do kraja pa vam je od toga bilo loše. A možda pak, čim vam dođu gosti, iznosite hranu na stol jer ste naučili da je to znak gostoljubivosti i topline. Ovi i mnogi drugi primjeri pokazuju nam da hrana nikad nije samo hrana. Ona nosi uspomene, osjećaje i obrasce ponašanja koji se prenose iz generacije u generaciju.
No, kako izgleda taj prijenos kroz generacije? Zamislimo jednu obiteljsku priču. Baka je kao djevojčica živjela u siromaštvu. Oskudijevali su u mnogočemu, često je bila gladna i hrana se nikad nije bacala. Kada je odrasla i postala majka, obećala si je da njezina djeca neće biti gladna. Kuhala je, pravila zimnicu, punila škrinju. Sjećanje na glad upisano u tijelu pretvorilo se u potragu za sigurnošću. Za njezinu djecu hrana je postala znak brige i ljubavi. Morali su pojesti sve s tanjura, ponekad uz komentar da negdje postoje gladna djeca koja bi bili sretna da imaju obrok ispred sebe. Ta su djeca odrasla i osnovala svoje obitelji. Hrane je sada bilo dovoljno, čak i više nego dovoljno, ali ona nikada nije bila samo hrana. Nosila je u sebi naslijeđenu krivnju i uvjerenje da je ljubav povezana s hranom. U toj atmosferi jedna kći, u osjetljivom razdoblju puberteta, počinje odbijati obroke kao svoj način da uspostavi granicu i osjeti kontrolu. Ako bismo znali samo posljednji dio ove priče - o djevojčici koja ne želi jesti - možda bismo pomislili da je problem u njoj. No sistemska obiteljska perspektiva uči nas da je pojedinac često samo nositelj simptoma koji pripada čitavoj obitelji, a problem nastaje i održava se unutar cijelog obiteljskog sustava. Naravno, odnos prema hrani ne mora se nužno razvijati upravo ovako – kako je davno Tolstoj napisao za nesretne obitelji, svaka priča je jedinstvena. Namjera ovog primjera jest ukazati koliko je obiteljski kontekst važan u oblikovanju odnosa prema hrani i vlastitom tijelu.
Nakon što smo uočili da se obrasci prenose, vrijedi se zapitati - kako ih možemo prekinuti? Jedan od načina je znatiželjno zaviriti u vlastita uvjerenja o tijelu i hrani i pitati se odakle ona dolaze. Često nas naša uvjerenja vode natrag do poruka koje smo primali u djetinjstvu, koje su mogle biti očite, poput izravne upute da moramo ići na dijetu. Druge su bile suptilnije – možda smo primijetili tužan izraz na majčinu licu dok se promatrala u ogledalu ili očevo neraspoloženje koje je bilo posljedica restriktivne dijete. Kada smo kao djeca bili uznemireni, možda su nas umirivali slatkišem, učeći nas da hrana može biti utjeha. Ili smo promatrali roditelja koji je u trenucima tuge ili stresa posezao za hranom kako bi se osjećao bolje. Bez obzira jesmo li te trenutke tada svjesno primjećivali ili ne, oni su oblikovali naš odnos prema hrani i tijelu. Ako se odlučite promišljati o ovoj temi, u tome vam mogu pomoći pitanja poput: Koje sam poruke o hrani primio/la u djetinjstvu? Što za mene znači ostaviti hranu na tanjuru? Kako reagiram kada netko odbije ono što sam pripremio/la? Jesam li ikada osjećao/la krivnju ili sram zbog hrane? Ako da, u kojim situacijama? Koje rečenice o hrani i tijelu najčešće ponavljam – i od koga sam ih prvi put čuo/la? Povezujem li neke emocije s hranom i, ako da, koje? Kako bih volio/la da moja djeca doživljavaju hranu? Pritom je važno zapamtiti da nema točnih i netočnih odgovora, već postoji samo naše iskustvo. Odvajanje vremena za promišljanje o vrstama poruka koje smo primali o hrani i našim tijelima može donijeti jasniju sliku o načinu na koji se danas hranimo.
Zatim, važno je obratiti pažnju na jezik koji koristimo pred djecom, jer ona vrlo lako upijaju naše riječi i stavove. Kada komentiramo vlastito tijelo ili izgled drugih ljudi, možda nam se čini da je to bezopasno jer nije izravno usmjereno na dijete, no djeca takve poruke često internaliziraju, odnosno počinju slično razmišljati i govoriti o svom tijelu. Slično je i s hranom: ako je dijelimo na zdravu i nezdravu, djeca mogu razviti osjećaj krivnje ili srama kada pojedu nešto iz potonje skupine. Umjesto toga, možemo naglašavati da svaka hrana može biti dio uravnoteženog i održivog životnog stila. Također, dobro je suzdržati se od komentara o količini pojedene hrane, izboru namirnica ili uspoređivanja s drugima, jer i nenamjerne izjave mogu biti značajne za dječji doživljaj sebe i hrane. Isto vrijedi i za pritisak da se tanjur uvijek mora isprazniti ili za korištenje hrane kao nagrade ili kazne. Na kraju, djeca najbolje uče promatrajući nas. Ako im s ljubavlju i prihvaćanjem pokazujemo kako se odnositi prema hrani i vlastitom tijelu, i njima će biti lakše razviti pozitivan i zdrav odnos prema sebi.
Naposljetku, hrana može biti prilika za stvaranje novih obiteljskih rituala. U užurbanom svijetu, u kojem svatko ima svoj raspored i obveze, čak i jedan zajednički obrok dnevno može postati prostor povezivanja i zajedništva. Pri tome nije cilj doživjeti ga kao još jednu obavezu, već pronaći način koji odgovara ritmu vaše obitelji. To može biti odlazak na tržnicu i uživanje u bojama i mirisima svježih namirnica, zajednička priprema obroka ili uključivanje djece u zadatke primjerene njihovoj dobi. Možete uvesti i tematske večeri – primjerice jednom tjedno pripremati jela iz neke druge zemlje – ili njegovati obiteljske recepte, kuhati jela koja su pripremali vaši stari i pritom pričati priče koje se uz njih vežu. Ovo su samo neki prijedlozi, a vi možete osmisliti svoje. Ispod svih njih stoji jednostavna, ali važna misao: usmjeriti se na bliskost, jer ono što nas hrani nije samo ono što jedemo.
Antonija Mihaljević, edukantica sistemske obiteljske psihoterapije,
volonterka Centra BEA
