Ogledalo je jedan od onih predmeta koje gotovo da i ne možemo izbjeći. Susrećemo ga po kući, pa čak i na ulici kada se ugledamo u odrazu izloga trgovine. Svaki put kad se pogledamo, naš odraz može nam slati različite poruke. Katkad naš odraz djeluje smireno, a na neke dane se možda ne prepoznajemo te kao da stranac stoji s druge strane. Ponekad dobijem dojam da to ogledalo ne prikazuje odraz mene u fizičkom obliku, već kao da mi šalje prikaz onoga što osjećam, stanja svijesti i nekih neizgovorenih misli.
Kada se osjećam anksiozno, moj odraz postaje izoštren. Kao da svaka „nesavršenost“ na meni iskače više nego na druge dane. Često znam imati problema s nesanicom, ali taj dan podočnjaci gotovo da se po podu vuku. Kosa mi je divlja i leti na sve strane. Imam potrebu pogledati se iz svakog mogućeg kuta i analizirati svoje tijelo. Što više gledam u svoj odraz, to se nesigurnije osjećam. Imam dojam kao da je sve izvan moje kontrole i baš to je ono što me stresira. Nađem se u začaranom krugu gdje mi je izvor problema nepoznat, ali se konstantno ponavlja te ni sama ne znam kako da mu priđem. To je ono što nam anksioznost radi. Anksioznost je prirodna emocionalna reakcija koja se javlja kada osjećamo strah, brigu ili napetost zbog nečega što doživljavamo kao prijetnju ili izazov—bilo da je stvaran ili zamišljen. Ona je poput mikroskopa koji traži nedostatke ondje gdje možda uopće ne postoje. Dok drugi vide sasvim običnu osobu, onaj tko se bori s anksioznošću vidi sebe kroz povećalo koje prikazuje sve ono što ta osoba pokušava sakriti. Ogledalo tu ima ulogu male pozornice koja prikazuje sve unutarnje strahove.
Stres s druge strane donosi drugu vrstu iskrivljenja. Kada se tijelo i um konstantno nalaze u stanju napetosti, odraz u ogledalu djeluje kao nešto s čime se teško uskladiti. Možda nas muči to što smo dobili lošu ocjenu u školi ili što nismo na vrijeme počeli učiti za kolokvij, a u trenu taj stres projiciramo kroz nezadovoljstvo vlastitim izgledom. Više se obaziremo na sitnice koje su drugima gotovo nevidljive, stavimo fokus na to kakvi smo bili prije, kada smo bili sretniji i osjećali se bolje u vlastitom tijelu. To je ono što svi podsvjesno radimo kada smo u stanju stresa. Previše se fokusiramo na to kakvi smo bili prije, kada smo se osjećali opuštenije i slobodnije, bez slojeva napetosti koji se samo talože. Kronični stres također mijenja hormone koji utječu na energiju, san, apetit i raspoloženje. Kada smo u takvom stanju, lakše razvijamo samokritične misli, često imamo iskrivljen osjećaj proporcija tijela te imamo smanjen osjećaj kontrole nad vlastitim izgledom. Prevelika količina stresa može nas dovesti do određenih impulzivnih radnji, poput ekstremnog vježbanja, restriktivnih dijeta ili izbjegavanja ogledala, fotografiranja i društvenih situacija. Kao netko tko se prije par godina borio s percepcijom o vlastitom izgledu, svoj sam ispušni ventil pronalazila u vježbanju do iznemoglosti i gotovo nejedenju. Bila sam u trenu jako frustrirana zbog životnih promjena kroz koje sam prolazila, te sam si pronašla distrakciju u tome da se fizički kažnjavam kako bih taj stres što lakše smetnula s uma. Nakon nekog vremena sam razvila određene zdravstvene probleme kao posljedicu na moje impulzivne radnje te sam tada uvidjela da tako više ne mogu živjeti. Shvatila sam da taj stres trebam preusmjeriti na nešto što će mi osiguravati dugoročno dobro. Tada sam se potpuno posvetila slikanju i to pronašla kao bijeg od određenih stresora.
Traume pak, imaju najdublji utjecaj što se tiče percepcija o vlastitom tijelu. One ne mijenjaju samo to kako mi vidimo sebe, već mijenjaju i kako osjećamo svoje tijelo. U nekim slučajevima odraz postaje udaljen, gotovo kao da ni ne pripada nama. Javlja se osjećaj da gledamo u nekoga tko je preživio određenu traumu, a još uvijek pokušavamo razumjeti kako. Takvim osobama ogledalo izaziva nelagodu, sram ili čak gubitak povezanosti s vlastitom kožom. Trauma stvara raskol između unutarnjeg doživljaja i vanjskog izgleda. Tijelo nam je konstantni podsjetnik na priču koju želimo što prije zaboraviti. Svaki put kada se pogledamo u ogledalu, vidimo tu osobu u toj situaciji, osjećamo se jadno i bespomoćno. Ne razumijemo zašto baš mi moramo to prolaziti, što smo i kome smo skrivili da to zaslužujemo. Tijelo nam postaje neprijatelj te to često dovodi do destruktivnih ponašanja, u nekim slučajevima mogu se pojaviti i teži oblici samoozljeđivanja. Zato je bitno odvojiti tijelo i duh. Biti svjesni da je to prošlo i da se na to ne možemo vratiti. Na neki način trebamo obgrliti tu traumu te ju tretirati kao malo dijete. Prihvatiti ju i fokusirati se na to što možemo poboljšati u budućnosti. Pronaći aktivnosti koje nas usrećuju te ako je potrebno ići na psihoterapije kako bi se što lakše nosili s određenom traumom i naučili kako se obraniti od trauma koje će nam se pojavljivati tijekom života.
Odnos prema ogledalu može se promijeniti kada se počnemo drugačije odnositi prema sebi. Katkad je potrebno promatrati se bez ikakve analize, ocjene ili potrebe da se popravljamo ili skrivamo svoje „nesavršenosti“. Bitno je mirno disati i dopustiti si da budemo baš takvi kakvi jesmo. Kada zacjeljuje ono što nas iznutra pritišće, bila to tjeskoba, stres ili određene traume, i naš odraz polako počinje izgledati bliže nama i prihvatljivije. Ogledalo nam više nije neprijatelj, ono ne sudi, već samo pokazuje. Zatim je na nama da naučimo gledati s manje osuđujućeg osjećaja i više nježnosti jer ništa u prirodi nije „savršeno“. Mislim, na kraju sve ovisi o tebi. Što je tebi „savršeno“?
Petra Buhin,
Volonterka Centra BEA
