Tjelesna dismorfija- što je to?

Kada razmišljam o manama na svome tijelu, često se pitam što drugi ljudi misle o vlastitim tijelima. Provode li i oni sate na mobitelu analizirajući svoje fotografije u nedogled? Koriste li svaki taman izlog da provjere svoj odraz u njemu ili pak preplašeno skreću pogled kako bi izbjegli suočavanje sa time kako izgledaju? Nije lako nositi opsesiju vlastitim umišljenim ili stvarnim tjelesnim nedostacima. Čini nam se kako svi gledaju samo u naše klempave uši, veliku guzu ili čudan nos, a zaboravljamo kako su nama tuđe posebnosti simpatične i često privlačne. To je ono što ih čini jedinstvenima i prepoznatljivima.

Što je to tjelesna dismorfija?

Tjelesna dismorfija je poremećaj koji se odnosi na pretjeranu zabrinutost oko fizičkog izgleda. Tu je riječ o “nedostacima“ u vlastitom fizičkom izgledu koji su neprimjetni, prenaglašeni ili izmišljeni te ih drugi često ne primjećuju. Najčešće započinje u ranoj adolescenciji, javlja se kod muškarca i žena, a uzroci mogu biti razni uključujući biološke (genetika), psihološke (zadirkivanje) i društvene (utjecaj medija). Činjenica je da pojavom društvenih mreža raste postotak ljudi koji su nezadovoljni svojim tijelom jer na društvenim mrežama najčešće vidimo slavne osobe odličnog izgleda, a zaboravimo da je taj savršeni izgled vjerojatno postignut masovnim obradama fotografija.

Na taj način stvaraju se izrazito visoki standardi ljepote koji mogu biti teško dostižni za “prosječnog“ pojedinca i mogu uzrokovati nezadovoljstvo vlastitim izgledom. Međutim, osim na društvenim mrežama skloni smo uspoređivati se i s ljudima u našoj okolini tražeći na sebi nedostatke. Vjerojatno nam se svima dogodilo da smo pomislili zašto nemamo kosu, nos ili usne kao neka druga osoba. Koliko puta smo u prolazu primijetili osobu koja nam je bila izuzetno lijepa, a da joj to nismo rekli. Vjerojatno bezbroj puta. Pitate li se ikada koliko puta Vas netko primijeti i pomisli kako imate lijepu kosu ili oči. Sigurno ne, jer smo previše fokusirani na vlastite izmišljene nedostatke koji uistinu nisu nedostatci, već karakteristike koje nas čine unikatnima.

Iako se tjelesna dismorfija javlja u oba spola važno je naglasiti da postoje spolne razlike kod ovog poremećaja. Naime, žene su više opterećene nedostatcima na koži, tjelesnom težinom i dlakavošću te pojedinim dijelovima tijela poput trbuha, bokova i bedra. Muškarci ipak nezadovoljstvo pronalaze u izgledu genitalija, prorjeđivanju kose i građi tijela. Danas možemo pronaći posebne vodiče i pravila kako se obući s obzirom na građu našeg tijela kako bi prekrili primjerice izražene bokove. Također, svaki drugi influencer reklamira različite proizvode protiv opadanja kose, smanjenja bora i slično, a bombardirani smo i sadržajem koji korisnicima obećavaju željeni izgled tijela ako se pridržavaju određenih dijeta, programa treninga i slično.

Postoji i posebna vrsta tjelesne dismorfije koja se javlja gotovo isključivo kod muškaraca pod nazivom mišićna dismorfija. Karakterizira ju zabrinutost da im je tijelo premalo ili preslabo. Osobe s ovim poremećajem najčešće imaju tijelo normalnog ili vrlo mišićavog izgleda, a često posežu za korištenjem anaboličkih steroida kako bi postigli željeni izgled tijela.

Tjelesna dismorfija negativno utječe na svakodnevno funkcioniranje pojedinca uključujući stres, lošu sliku o vlastitom tijelu i sram što na kraju može rezultirati izbjegavanje određenih socijalnih situacija ili čak potpuno ostajanje kod kuće. Zbog toga je važno da osobe na vrijeme postanu svjesne ovog problema i potraže odgovarajuću pomoć koja uključuje psihoterapiju ili terapiju lijekovima.

Normalno je da brinemo o svome tijelu i vlastitom izgledu, međutim za sve postoji umjerenost. Treba naglasiti da smo svi drukčiji, a upravo nas te različitosti čine unikatnima i posebnima. Svijet bi bio dosadan da svi izgledamo isto zato uz zdrav život i navike treba poticati i različitost. Također, ponekad se trebamo prisjetiti da nitko nije savršen (iako na društvenim mrežama tako izgleda) te su sitne “nesavršenosti“ koje samo mi primjećujemo u potpunosti normalne jer nas one čine ljudima.

Mia Findrik,

volonterka Centra BEA