Nekada nije potrebno da se osoba „raspadne“ izvana da bi se istaknula zbilja onoga što se događa iznutra. Visokofunkcionalni poremećaji prehrane često ostaju nezapaženi jer život izvana djeluje „sređeno“. Perfekcionističke karakteristike, kao što su težnja ka uspjehu i strogi osobni standardi, mogu dodatno doprinijeti tome da se simptomi poremećaja prehrane ne prepoznaju na vrijeme. Nažalost, mnogi odgađaju potražiti liječničku pomoć i podršku jer se ne uklapaju u stereotipnu sliku poremećaja prehrane, stoga ostaju nedijagnosticirani. Osobe mogu djelovati kao da imaju sve pod kontrolom, primjerice ostvaruju uspjeh u školi, sportu, karijeri ili odnosima, dok se istovremeno privatno bore s poremećenim obrascima prehrane.
Unutarnja je borba najbolnija i najteža patnja za pojedinca, posebice kada je u njoj sam bez potpore i podrške, bez nekoga tko ga zna i može saslušati. Kada se čovjek dugo „vrti“ na istom mjestu, pomisli da nema izbora nego nastaviti tako. Zato vanjski uspjeh ne prikazuje cjelokupno stanje osobe jer upravo ta ista usmjerenost na postignuća može prikriti prisutnost poremećaja.
Nažalost, jedna od tri osobe s poremećajem prehrane nikada ne dobije dijagnozu, zato je važno istaknuti važnost zajednice, podrške i poticaja da osoba krene na bolje. Neophodno je uza sebe imati stručnu pomoć, liječnika ili terapeuta koji je spreman pomoći. Izbor postoji, no mi smo oni koji biramo.
Lako je povući se u svijet ideala, podvrgnuti se standardima ljepote u izgledu, slavi i uspjehu, ali što smo duže začarani, to je teže vratiti se na ispravan put. Ljudi uporno promatraju, komentiraju i požele postići tuđi život i biti netko drugi, ni sami svjesni tereta onoga koji je sve to ostvario. Nikada ne znamo što se nalazi u unutrašnjem svijetu te osobe, vrlo vjerovatno i ona drži povećalo nad nekim idealom koji bi htjela postati.
Vječno nezadovoljni i neispunjeni, mnogi pojedinci tragaju za onim što će ih učiniti vidljivima bez da javno nastupaju, da budu voljeni i poželjni bez uvjetovanja, da ih se čuje pa makar ne ispustili ni glasa – jer svatko je dovoljan i bez dokazivanja.
Tara Trnčević,
Volonterka Centra BEA
