... Jer bulimija je funkcionirala. To je njezin najokrutniji dio i razlog zbog kojeg mi nijedna priča o bolesti koja je prikazuje isključivo kao niz pogrešnih odluka nikad nije bila uvjerljiva. Kada bih počela jesti, ne običan obrok nego prejedanje koje je imalo vlastitu logiku i trajanje, sjedila bih pred televizorom, gledala seriju, film, bilo što, i došla do gotovo blaženog tupila. Hrčak koji je inače neumorno trčao u kotaču u mojoj glavi iznenada bi prestao trčati; mozak bi otišao u ler, misli bi se povukle, ne bi bilo ni zahtjeva ni pitanja ni preplavljenosti, samo ekran, hrana i izostanak svega što nisam znala imenovati. Kao da je moj živčani sustav odlučio da više ne želi osjećati ono za što ja još nemam riječi. I bilo je nevjerojatno primamljivo vratiti se mjestu na kojem konačno prestaješ biti toliko svjestan sebe.
A zatim povraćanje, golemo olakšanje, pražnjenje, rupa, kratka tišina nakon koje bi opet ostao isti život i iste stvari s kojima nisam znala što bih. Ne želim lagati da mi nije donosilo olakšanje, jer jest, i baš zato se taj krug toliko dugo održavao, ali to nije bila sreća, to nije bio mir koji traje, nego gašenje alarma dok požar i dalje gori. Bila sam iscrpljena, problem je bio netaknut, a ipak bih nakratko osjetila da mogu disati. Uvijek sam, međutim, nosila i nešto drugo, tvrdoglavu nadu i misao: „E, neću ja tako zauvijek. Pobijedit ću to.” Čak i kada sam znala koliko je teško prekinuti, nisam vjerovala da će cijeli moj život stati u taj ritual.
Bila sam nekoliko puta trudna, u drugom stanju. Bulimija je godinama bila moje prvo stanje. Zvuči kao crna šala, a nije šala, ili barem nije samo šala; tako se bolest uvlači u identitet, postaje pozadina svakoga događaja, pa i onih u kojima bi tijelo i život trebali značiti nešto sasvim drugo. Nije bilo mjesta na koje bih mogla otputovati i sebe ostaviti kod kuće, nijednog razdoblja u kojem se sve automatski popravilo samo zato što bi bilo logično, lijepo ili očekivano da se popravi.
Kad danas govorim o bulimiji kao emocionalnoj anesteziji, ne pokušavam od sebe napraviti jednostavan psihološki slučaj koji se može riješiti jednim kotačem i dvjema rečenicama. Bolest je bila mnogo složenija, imala je svoje tjelesne, emocionalne, odnosne i naučene mehanizme, ali znam da je za mene prejedanje bilo jedan od najbržih načina da utišam unutarnju buku, a povraćanje jedan od najbržih načina da dobijem osjećaj olakšanja. Da sam tada znala reći: „Preplavljena sam”, „Povrijeđena sam”, „Ne mogu ovo sama”, možda time ne bih čarobno zaustavila bulimiju, ali barem bih imala mogućnost drugog odgovora osim onoga koji sam ponavljala godinama.
Mina Adler,
volonterka Centra BEA
link na nastavak 1 Osobni zapis o bulimiji, osjećajima i oporavku
link na nastavak 2 Osobni zapis o bulimiji, osjećajima i oporavku
