Volonteri pišu

Gledanje u ogledalo. Jedna od najčešćih aktivnosti osoba s poremećajem hranjenja. Ili izbjegavanje ogledala. Jedno od toga dvoje je sigurno.

Nekada želimo izbjeći sva ogledala i mjesta u kojima možemo vidjeti svoj odraz, ali ponekad nas ono mami i zadržava ispred sebe satima. Tada se vidimo kao drugu osobu koja zapravo ne postoji, ali je preslika naših nesigurnosti i rezultat je iskrivljenih misli zbog poremećaja hranjenja.

Mnogi ljudi koji boluju od poremećaja hranjenja izgledaju potpuno 'zdravo', a zapravo mogu biti u životnoj opasnosti. Glamurizacija se često hrani slikama ekstremne mršavosti, uspoređivanjem ili postavljanjem slika 'before and after'. Istina se krije u patnji koja se ne prepoznaje uvijek na vagi.

Anoreksija često se vidi kao ekstremna snaga volje jer on(a) 'samo želi biti mršav/a' ili prolazi kroz fazu jer se traži ili želi dobiti pažnju. Mnogi smatraju kako osoba svjesno bira da ne jede kako bi ostala disciplinirana i ustrajna u brojanju kalorija.

Tjelesna slika predstavlja način na koji se doživljavamo, mislimo i osjećamo o vlastitom tijelu. Ona se ne sastoji samo od objektivne percepcije fizičkog izgleda, već je složen spoj misli, emocija, iskustava i društvenih utjecaja. Odnos prema tijelu razvija se kroz cijeli život i mijenja se pod utjecajem obitelji, vršnjaka, medija, kulture i osobnih iskustava.

Djetinjstvo – temelji tjelesne slike

Često se govori kako su poremećaji hranjenja iznimno iracionalni, a oboljeli vječno čuju isti rečenicu: ,,Ali ti si tako racionalna/pametna osoba, zašto si ovo radiš?"

I istina je, onima koji nisu to iskusili, nevjerojatno je teško shvatiti kako osoba može ići protiv svoje prirode i potreba.

Kao nastavnica u srednjoj školi svakodnevno razgovaram s adolescentima. Iako generacijski nisam toliko udaljena od svojih učenika, primjećujem da je moje odrastanje u nekim aspektima bilo drugačije. Kada sam bila njihovih godina, pametne telefone nismo imali, a društvene mreže bile su u svojim začecima. Kontakt s idealima ljepote koje je promovirala zapadna kultura odvijao se prvenstveno putem televizije i časopisa. Tu razliku ne ističem iz nostalgije, već zato što je važna za razumijevanje promjena koje su se u međuvremenu dogodile. Nekada je ideal ljepote imao distancu.

Poremećaji hranjenja i samoozljeđivanje su u visokoj stopi komorbiditeta, što se vidi u preklapanju pojedinih simptoma i obrazaca ponašanja, iako su u suštini vrlo različiti. Ono što im je slično, što oboje može nastati kao rezultat samo-kažnjavanja. Samoozljeđivanje se odnosi na svako ponašanje kojim si osoba namjerno nanosi ozljede ili bol kako bi se nosila s teškim osjećajima, bolnim sjećanjima, situacijama i iskustvima.