Volonteri pišu

Kao nastavnica u srednjoj školi svakodnevno razgovaram s adolescentima. Iako generacijski nisam toliko udaljena od svojih učenika, primjećujem da je moje odrastanje u nekim aspektima bilo drugačije. Kada sam bila njihovih godina, pametne telefone nismo imali, a društvene mreže bile su u svojim začecima. Kontakt s idealima ljepote koje je promovirala zapadna kultura odvijao se prvenstveno putem televizije i časopisa. Tu razliku ne ističem iz nostalgije, već zato što je važna za razumijevanje promjena koje su se u međuvremenu dogodile. Nekada je ideal ljepote imao distancu.

Poremećaji hranjenja i samoozljeđivanje su u visokoj stopi komorbiditeta, što se vidi u preklapanju pojedinih simptoma i obrazaca ponašanja, iako su u suštini vrlo različiti. Ono što im je slično, što oboje može nastati kao rezultat samo-kažnjavanja. Samoozljeđivanje se odnosi na svako ponašanje kojim si osoba namjerno nanosi ozljede ili bol kako bi se nosila s teškim osjećajima, bolnim sjećanjima, situacijama i iskustvima.

Poremećaj hranjenja je duboko narušen odnos prema vlastitom tijelu i hrani koji dovodi do negativnih posljedica na psihičko i fizičko zdravlje oboljele osobe.

Hrana je jedna od osnovnih potreba za život. U moderno vrijeme kada se više pažnje posvećuje mentalnom zdravlju, u hranjenju prepoznajemo i dublje značenje. Hrana je nužna za preživljavanje, ali ima i snažnu emocionalnu ulogu u našem životu. Hranu povezujemo s emocijama, sjećanjima i nekim osobnim iskustvima. Kroz povijest je često bila simbolom zajedništva, brige, gostoljubivosti i pripadnosti. Iako u suvremenom društvu živimo u obilju hrane, ona kod nekih može izazivati stres te pojedinac ima složen odnos s njom.

Ogledalo je jedan od onih predmeta koje gotovo da i ne možemo izbjeći. Susrećemo ga po kući, pa čak i na ulici kada se ugledamo u odrazu izloga trgovine. Svaki put kad se pogledamo, naš odraz može nam slati različite poruke. Katkad naš odraz djeluje smireno, a na neke dane se možda ne prepoznajemo te kao da stranac stoji s druge strane. Ponekad dobijem dojam da to ogledalo ne prikazuje odraz mene u fizičkom obliku, već kao da mi šalje prikaz onoga što osjećam, stanja svijesti i nekih neizgovorenih misli.

Kada razmišljam o manama na svome tijelu, često se pitam što drugi ljudi misle o vlastitim tijelima. Provode li i oni sate na mobitelu analizirajući svoje fotografije u nedogled? Koriste li svaki taman izlog da provjere svoj odraz u njemu ili pak preplašeno skreću pogled kako bi izbjegli suočavanje sa time kako izgledaju? Nije lako nositi opsesiju vlastitim umišljenim ili stvarnim tjelesnim nedostacima. Čini nam se kako svi gledaju samo u naše klempave uši, veliku guzu ili čudan nos, a zaboravljamo kako su nama tuđe posebnosti simpatične i često privlačne.