Volonteri pišu
Kada se upuštamo u oporavak mislimo da moramo birati između dvije krajnosti: popuštanje i samodiscipline. Samodisciplinom biramo da pazimo što jedemo, ne pretjerujemo i držimo potpunu kontrolu nad svime, a popuštanjem želimo izbjeći kontrolu i zabranu.
Na društvenim mrežama često se baš intuitivno hranjenje smatra kao spasonosno rješenje za sve ljude opterećene dijetnom kulturom. Intuitivno hranjenje je predstavljeno kao “slušanje svog tijela” i „slobodan odnos s hranom“ koje će samo po sebi dovesti do uravnoteženog odnosa prema hrani i tijelu.
A što ako osoba ne može čuti „glas svoga tijela“? Što u slučaju kad su njeni signali gladi i sitosti toliko poremećeni da će se lako pogubiti u labirintu kontradiktornih poruka koje joj šalje njeno tijelo?
Većina ljudi ima neku rutinu koju voli slijediti pa tako i rutinu prehrane. Ona nam može biti korisna ako ne želimo preskakati obroke ili stalno razmišljati o tome što ćemo jesti. Ako se želimo zdravo hraniti možemo primjerice odabrati par omiljenih i zdravih jela koje ćemo iznova pripremati iz dana u dan, ili unaprijed rasporediti naše obroke tijekom dana. Na taj način ne moramo trošiti sate u kuhinji razmišljajući što bi i kada mogli pojesti, i unaprijed znamo hoćemo li jesti kući ili da ponesemo hranu sa sobom.
…novi počeci kao bajka za laku noć
Kako se bliži početak nove školske, a ubrzo i akademske godine vjerujem da su mnogi osmislili planove i ciljeve koje žele ostvariti. Naravno, nove odluke uvijek se počinju primjenjivati na određeni dan ili datum, jer je sasvim “suludo” početi trenirati u srijedu, zar ne?
No, je li to zapravo dobro i možemo li takvim mentalitetom dugoročno održati naše ciljeve?
Za neke je upravo ljeto vrijeme intenzivnog rada, prekovremenih sati ili učenja za jesenski rok. Dok se drugi odmaraju, ljudi kojima je ljetna sezona najstresniji dio godine mogu kod sebe prepoznati stanje burn-outa ili sagorijevanja.
Uspoređivanje može postati nesvjesno i svakodnevno. Uspoređujemo se s drugima dok scrollamo, dok smo u društvu ili samo hodamo ulicom. Iako na prvu to zvuči kao negativna stvar, postoje dvije dimenzije uspoređivanja. Uspoređivanje s osobama za koje smatramo da su u nečemu lošiji od nas ili s onima za koje smatramo da su bolji od nas.
