Nekada nije potrebno da se osoba „raspadne“ izvana da bi se istaknula zbilja onoga što se događa iznutra. Visokofunkcionalni poremećaji prehrane često ostaju nezapaženi jer život izvana djeluje „sređeno“. Perfekcionističke karakteristike, kao što su težnja ka uspjehu i strogi osobni standardi, mogu dodatno doprinijeti tome da se simptomi poremećaja prehrane ne prepoznaju na vrijeme. Nažalost, mnogi odgađaju potražiti liječničku pomoć i podršku jer se ne uklapaju u stereotipnu sliku poremećaja prehrane, stoga ostaju nedijagnosticirani.

Tražite li podršku ili inspiraciju kod uvođenja zdravijeg odnosa prema hrani i tijelu, možda će vam grupa podrške Centra BEA pomoći u tome. Namijenjena je osobama koje pate od povremenih prejedanja i/ili povišene tjelesne težine i pretilosti, a usmjerena je osnaživanju, dijeljenju iskustava, razvijanju međusobne podrške i boljem razumijevanju emocionalne pozadine poteškoća s hranom. Primjenjuju se različite kreativne tehnike i simboličke igre kako bi svaki član grupe u sigurnom okruženju napredovao svojim tempom prema dubljem razumijevanju sebe.

Hrana je jedna od osnovnih potreba za život. U moderno vrijeme kada se više pažnje posvećuje mentalnom zdravlju, u hranjenju prepoznajemo i dublje značenje. Hrana je nužna za preživljavanje, ali ima i snažnu emocionalnu ulogu u našem životu. Hranu povezujemo s emocijama, sjećanjima i nekim osobnim iskustvima. Kroz povijest je često bila simbolom zajedništva, brige, gostoljubivosti i pripadnosti. Iako u suvremenom društvu živimo u obilju hrane, ona kod nekih može izazivati stres te pojedinac ima složen odnos s njom.

Ogledalo je jedan od onih predmeta koje gotovo da i ne možemo izbjeći. Susrećemo ga po kući, pa čak i na ulici kada se ugledamo u odrazu izloga trgovine. Svaki put kad se pogledamo, naš odraz može nam slati različite poruke. Katkad naš odraz djeluje smireno, a na neke dane se možda ne prepoznajemo te kao da stranac stoji s druge strane. Ponekad dobijem dojam da to ogledalo ne prikazuje odraz mene u fizičkom obliku, već kao da mi šalje prikaz onoga što osjećam, stanja svijesti i nekih neizgovorenih misli.

Centar BEA širi svoje aktivnosti uključivanjem učenika nižih razreda u radionice osnaživanja i zdravog odrastanja. Psihodramske radionice namijenjene su djeci 7 – 11 godina starosti čiji roditelji žele dodatno kod svoje djece razviti socijalne vještine, te potaknuti regulaciju emocija i samoregulaciju. Navedeno se ostvaruje kroz psihodramske ciljane aktivnosti i igranje uloga, a sve pod vodstvom dviju voditeljica Antonije kovač i Brigite Dielacher.

Kada razmišljam o manama na svome tijelu, često se pitam što drugi ljudi misle o vlastitim tijelima. Provode li i oni sate na mobitelu analizirajući svoje fotografije u nedogled? Koriste li svaki taman izlog da provjere svoj odraz u njemu ili pak preplašeno skreću pogled kako bi izbjegli suočavanje sa time kako izgledaju? Nije lako nositi opsesiju vlastitim umišljenim ili stvarnim tjelesnim nedostacima. Čini nam se kako svi gledaju samo u naše klempave uši, veliku guzu ili čudan nos, a zaboravljamo kako su nama tuđe posebnosti simpatične i često privlačne.